28 GODINA OD DONOŠENJA BOŽIĆNOG USTAVA
Dana 22. prosinca 1990. godine Hrvatski Sabor je donio prvi demokratski Ustav neovisne Republike Hrvatske kojim je naša Domovina ustanovljena kao suverena država hrvatskoga naroda i pripadnika drugih naroda i manjina i zemlja vladavine prava, parlamentarne demokracije i tržišnog gospodarstva.
Ovaj akt bio je izraz volje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske koji su se na izborima opredijelili za dr. Franju Tuđmana i Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Na jarbolu ispred zdanja Sabora, tog 22. prosinca zalepršala je hrvatska trobojnica s povijesnim grbom, na opće oduševljene građana koji su ispunili Markov trg, okolne ulice i središte Zagreba slaveći taj povijesni događaj.
U svečanom ozračju, u prepunoj sabornici, točno u 10 sati započela je sjednica na kojoj je Ustav proglašen i to je nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora (održanih 22. travnja i 6. svibnja iste godine), bio najvažniji korak koji je nova hrvatska vlast poduzela u cilju ostvarivanja državne samostalnosti.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, na ovoj je sjednici među ostalim rekao:
"Donošenje Ustava Republike Hrvatske izniman je povijesni čin, stoga što ovaj Ustav označuje konačan raskid s komunističkim, jednostranačkim sustavom i zbog toga što on čini temelj u izgradnji pune nacionalno-državne suverenosti Hrvatske
...Novim Ustavom Hrvatska se ustavnopravno u potpunosti svrstava u krug suverenih europskih demokratskih država, kojima je civilizacijski i povijesno uvijek pripadala..." (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%BEi%C4%87ni_Ustav; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 20.12.2018.)
U Izvorišnim osnovama Ustava naglašen je kontinuitet hrvatske državnosti (od stvaranja kneževina u VII stoljeću do obnove državnosti 1990.), nakon čega se kaže:
"Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta."
(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.12.2018.)
Kako je vidljivo, po Ustavu je Republika Hrvatska definirana kao država hrvatskoga naroda i pripadnika drugih naroda i manjina kojima se jamče sva prava i slobode sukladno normama OUN i zemalja slobodnog demokratskog svijeta.
Ovo je važno naglasiti zbog toga što je dijelu srpske manjine u Hrvatskoj kao "argument" i alibi za dizanje oružane pobune i poduzimanje terorističkih akcija poslužila propagandna laž po kojoj su "Srbi izbačeni iz Ustava". Kako je jasno vidljivo u originalnom tekstu Ustava, među 8 poimence nabrojanih manjina, na prvom su mjestu navedeni Srbi. Njima je, međutim smetalo to što su uvođenjem višestranačja i napuštanjem komunističkog sustava izgubili svoj povlašteni položaj koji su do tada u Hrvatskoj imali.
Hrvatska je, naime, od veljače 1989. godine bila suočena s agresivnim djelovanjem jednog dijela srpske manjine koja je upravo iz tih razloga otvoreno opstruirala demokratske promjene i nastojala po svaku cijenu zadržati svoj monopol u strukturama vlasti. Ovi ekstremisti su uz pomoć svoje subraće iz Srbije i Bosne i Hercegovine, najprije u Kninu i okolici (a potom i u drugim, uglavnom ruralnim krajevima u kojima su činili značajniji postotak u ukupnom stanovništvu) započeli s javnim okupljanjima i manifestacijama (mitinzima) na kojima su jasno izražavali svoje ciljeve svojatajući hrvatski teritoriji i upućujući poruke mržnje većinskom hrvatskom narodu i novim vlastima.
Pod patronatom Beograda, terorističko jezgro u Kninu počelo je najprije rušiti balvane i blokirati ceste, pruge i mostove, potom su uslijedili otvoreni napadi na hrvatske redarstvenike i civile, a u ljeto 1991. godine je započela i otvorena agresija u kojoj je "JNA" bila udarna pesnica.
Kako ne bi bilo nikakvih dilema oko toga tko je započeo s uporabom sile, poslužit ćemo se izjavom Milana Babića, prvoga "predsjednika" fantomske paradržavne tvorbe "SAO Krajine" koji je (nakon što je priznao krivnju za zločine i progon hrvatskih civila) 2005. godine osuđen na 13 godina zatvora od MKSJ u Den Haagu.
Pred sudskim Vijećem, 15. veljače 2006. godine, on je na pitanje tužitelja vezano za krizu i početak oružanih sukoba, te odgovornosti za rat u Hrvatskoj decidirano izjavio:
"Po mojim saznanjima srpska strana je prva počela s upotrebom sile".
U ovoj jednoj rečenici rečeno je sve. Milan Babić jedini je iz redova dužnosnika spomenute srpske paradržavne tvorevine koji je priznao krivnju, pokajao se za zločine i rekao istinu o tomu što se događalo početkom 90-ih godina.
Hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je izložen brutalnoj agresiji Srbije, Crne Gore, "JNA", brojnih paravojnih, četničkih i dobrovoljačkih skupina i dijela domicilnog srpskog pučanstva čiji je cilj bio trajno ga ukloniti s njegovog životnog prostora i zatrti mu svaki trag postojanja.
Broj žrtava na hrvatskoj strani iznosi gotovo 24.000 (15.007 u Hrvatskoj i 8.858 u Bosni i Hercegovini) - podatak za Hrvatsku prema nalazima HMDCDR (Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata); podatak za BiH iz Demografskog odjela Ureda tužitelja MKSJ u Den Haagu. Tomu treba dodati i desetke tisuća invalida i traumatiziranih, stotine tisuća žrtava etničkog čišćenja, razorene gradove i sela, tisuće silovanih žena i djevojčica, preko 30.000 logoraša koji su završili u koncentracijskim logorima.
I u ovoj prigodi, kad se sjećamo proglašenja prvog demokratskog Ustava neovisne Republike Hrvatske, ne smijemo zaboraviti da smo krvavo platili svoju samostalnost i slobodu.
Zato je moramo čuvati i braniti. I bez kompleksa zastupati i svjedočiti istinu o svojoj prošlosti.
Na to nas obvezuju žrtve, dug prema povijesnoj istini, ali i prema budućim naraštajima.
Zlatko Pinter
