29. listopada 1918. Država SHS – traume i posljedice života u Jugoslaviji nadići će tek nove generacije Hrvata koje dolaze

Život Hrvata u Jugoslaviji bilo je predugih 70 i više godina terora, krvi, smrti, progona i balkanoidne regresije u svakom aspektu življenja našeg naroda.

Niti jedna zajednica u kojoj su Hrvati živjeli do tada, bilo Ugarska monarhija, bilo Venecija, bilo Habsburška monarhija, bilo Austro-Ugarska, nije učinila toliko zla i ostavila tako duboke kolektivne tramatične  posljedice na hrvatski narod kao Jugoslavija. Razlog tome je što su obje Jugoslavije bile velikosrpske tvorevine, a ciljevi velikosrba prema Hrvatima su poznati – asimilacija ili istrebljenje Hrvata. 

Na današnji dan 1918. proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS), iz koje je slijedom događanja i skorim ujedinjenjem sa Srbijom nastala Jugoslavija. Veliki dio Hrvata naivno je pod utjecajem južnoslavensog panslavizma zaista to smatrao ujedinjenjem na, ravnopravnim osnovama. Istovremeno, Srbija je ovaj proces “ujedinjenja” (u biti ratnog plijena i okupacije nakon I. svjetskog rata), prvotno s Makedonijom i Kosovom 1913., pa s Vojvodinom i Crnom Gorom 1918., a osobito s Hrvatskom (Državom SHS), smatrala pretpostavkom za Veliku Srbiju kao nagradu za sudjelovanje u I. svjetskom ratu na pobjedničkoj strani.

Hrvatski vojnik, slavni borac bojišta I. svjetskog rata, s Talijanima, Rusima, Srbima i Crnogorcima, bio je dio Austro-Ugarske vojske, i njegovo povijesno i vojničko pravo je nakon rata i kapitulacije stare AU monarhija, svedeno gotovo na ništicu.

Već prva događanja u Zagrebu pokazala su da je značajan dio Hrvata odmah uvidio o čemu se tu radi i da ne želi Hrvatsku kao dio nekakvog “ratnog plijena” ili nametanja velikosrpskih interesa, pa je došlo do velike pobune Zagrepčana i vojnika koji su vratili iz rata u Zagreb. Prva posljedica podignutog protesta Hrvata bio je Jelačić plac pun mrtvih i ranjenih Hrvata kao prst odmazde srbijanske politike, ali i domaćih izdajnika poput Grge Anđelinovića koji je naredio pucnjavu s krovova kuća.

Nova je Država SHS nastala od ozemlja bivše Austro-Ugarske – današnja Hrvatska bez velikih dijelova Dalmacije, Istre i Baranje, dio Slovenije bez njenog zapadnog dijela, Bosna i Hercegovina i dio Vojvodine. Na čelu države se nalazilo Narodno vijeće SHS, na čijem se čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec, dok su potpredsjednici bili Hrvat Ante Pavelić stariji i Srbin Svetozar Pribićević. Država SHS bezuspješno je pokušavala od sila Antante zatražiti priznanje. Istodobno su sa srpskom vladom tekli pregovori o njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom.

 

Srbija i Italija žele podijeliti ratni plijen – meta je bila Hrvatska 

Inicijativu o provođenju ujedinjenja preuzeo je prvak Hrvatsko-srpske koalicije unitarist Svetozar Pribičević i težište prenio na Narodno vijeće SHS u Zagrebu, koje je 24. studenog 1918. donijelo odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako Hrvatski sabor taj akt nikada nije usvojio, dana 1. prosinca 1918. u Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati, a nastaje nova država – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije promijenila ime u Jugoslavija).

Paralelno s time, što je vrlo važno znati, Država SHS se našla pod vojnim pritiscima Italije i Srbije: Italija je ušla u Dalmaciju, a Srbija u Bačku 25. studenoga 1918., premda su Srbi bili tek četvrti po brojnosti u toj pokrajini iza Mađara, Nijemaca i Hrvata (Novosadska skupština gdje je Srbija nasilno krivotvorila zapisnik skupštine). Također, Srbija je objavila 27. studenoga 1918. ujedinjenje sa dotada nezavisnom državom Crnom Gorom na Podgoričkoj skupštini.

Imperijalne namjere Srbije bile su jasne, a situacija je u hrvatskim zemljama bila vrlo složena: od raspada Austro-Ugarske, revolucionarnih socijalističkih i komunističkih grupa i gibanja pod utjecajem Oktobarske revolucije, zelenog kadra, vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva donoseći ideje republikanizma i tada ekspanzivnog socijalizma, do velikog bezvlađa u cijeloj zemlji u postratnom kaosu i raspadu crno-žute monarhije. U toj situaciji je Narodno Vijeće „guralo“ što brže ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, premda su bili upozoravani da ne srljaju „kao guske u maglu“.

Čin ujedinjenja nikada nije potvrdio Hrvatski sabor.

 

Nametanje srbijanskog monarhizma umjesto republikanizma

 

Traume života u Jugoslaviji nadići će tek generacije Hrvata koje dolaze

Dok se prva Jugoslavija raspala u vihoru II. svjetskog rata, ona druga Jugoslavija se raspala u zajedničkoj agresiji vojske te države i Republike Srbije na Hrvatsku koja je krenula putem osamostaljenja. Jugoslavija je tako inicijalno nastala kao velikosrpska tvorevina s krvlju ubijenih Hrvata na Jelačić placu, a tako je i nestala na krvi Hrvata u strašnoj agresiji na našu domovinu 1991 godine. Pri tome je hrvatski narod toliko stradao da se žrtve ubijenih Hrvata broje u stotinama tisuća ubijenih, te isto tako zatvaranih u brojne tamnice, logore i internate u koje su Hrvati bili zatvarani.

Jugoslavija je mjesto genocida nad hrvatskim narodom.

Patnje hrvatskog naroda u obje Jugoslavije pod dominacijom Srba, vjerojatno su shodno veličini naroda nadišle stradanja bilo kojeg naroda u Europi. Od Jugoslavije ostale su samo jame i grobovi puni hrvatskih domoljuba i nedužnih Hrvata. Bilo je to predugih 70 i više godina terora, krvi i balkanoidne regresije u svakom aspektu življenja jednog naroda.

Ne ponovilo se – strašna priča o 70 godina življenja u Jugoslaviji koje su hrvatski narod bacile na svakom planu duboko u traumu i regresiju neviđenu u hrvatskoj povijesti. Ratovi, krv, jame, progoni, suze, ljudski i demogafski gubici, nasilna jugoslavizacija, zabrane, ekonomsko zaostajanje, kulturni glib Balkana, velikosrpstvo, ubijanja svećenika, progon katoličke vjere, Bleiburg, Goli Otok, Slobodan Milošević, Draža Mihajlović, Vojislav Šešelj, Josip Broz Tito, Puniša Račić, dinastija Karađorđević…sve je to bila Jugoslavija preduboka trauma koju će nadići tek generacije koje imaju taj privilegij da nisu živjeli u toj tamnici naroda, koja je bila uistinu pravo prokletstvo za hrvatski narod.