29. srpnja 1845. – ‘srpanjske žrtve’ hrvatskih narodnjaka ispred Hrvatskog sabora

Na današnji dan 29.srpnja 1845. sukobili su se u Zagrebu hrvatski domoljubi narodnjaci s domaćim pristalicama Mađara, „mađaronima“, na Trgu sv. Marka ispred Hrvatskog Sabora. U sukob se umiješala vojska i policija, pucala na goloruke demonstrante što je 15 hrvatskih domoljuba platilo životom. 

Bio je to danak za slobode koje su se nazirale i dijelom ostvarile dvije godine kasnije 1847. uvođenjem hrvatskog jezika kao službenog jezika u Hrvatski Sabor. 

Punina te slobode i težnji, kao i žrtvi svih generacija hrvatskih domoljuba ostvarena je stvaranjem samostalne države Hrvatske.

Politička situacija u sjevernoj Hrvatskoj pred sukob 1845. – narodnjaci i mađaroni 

Uspjesi hrvatskih preporoditelja nisu bili po volji dijelu plemstva u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koje je odbijalo ilirsku „vlašku“ štokavštinu u korist domaće „horvatske“ kajkavštine. To je sve bilo sve pod vidom ekskluziviteta dijela sjevernohrvatskog plemstva, a pod sličnom motivacijom kao autonomaštvo i drugi separatistički pokreti dijelom hrvatskog narodnog bića.

To plemstvo se nije posebno slagalo ni s političkim razilaženjem Hrvata i Mađara, koje je u preporodnom razdoblju postalo još veće nego prije. Taj dio plemstva s jezgrom oko turopoljskog plemića Danijela Josipovića osnovao je 1841. godine političku stranku – Horvatsko-vugersku stranku, tj. Hrvatsko-ugarsku stranku. Njezin je program bila uska povezanost s Ugarskom pa su ilirci domoljubi članove i pristaše te stranke pogrdno nazvali „mađaronima“. Ilirci su tada osnovali svoju Ilirsku stranku koja je zastupala hrvatske preporodne ideje, a kad je 1843. pod mađarskim pritiskom zabranjena uporaba ilirskog imena i grba preimenovana je u Narodnu stranku.

„Srpanjske žrtve“ – uzrok manipulacija potpisima u korist mađarona

Tijekom izbora za zagrebačku županijsku skupštinu 29. srpnja 1845. godine sukobili su se na Trgu sv. Marka u Zagrebu mađaroni i narodnjaci. U sukob se umiješala vojska, te je bilo mrtvih i ranjenih.

Na pripremama skupštine zagrebačke županije 1845. godine krivotvoreni su potpisi, kako bi bilo više mađarona, a manje narodnjaka u skupštini. Kraljevom naredbom popis plemića za skupštinu napravljen je prema onom iz 1835. godine, što je također išlo na ruku mađaronima. Skupština je počela s radom 28. srpnja, a dan kasnije na Trgu svetog Marka u Zagrebu za vrijeme demonstracija narodnjaka vojnici su zapucali na goloruke prosvjednike.

U tom masakru hrvatskih domoljuba poginulo je 15 ljudi, te ranjeno tridesetak.

Prvi hitac ispaljen je iz kuće mađaronskog odvjetnika Tadije Ferića koja se nalazila na kutu Trga svetog Marka i Mletačke ulice.

Na pogrebu srpanjskih žrtava na starom zagrebačkom Jurjevskom groblju u centru Zagreba okupilo se mnoštvo naroda i hrvatskih domoljuba. Tako su uz pijetet poginulima i demonstrirali odlučnost u borbi protiv mađarskog hegemonizma u Hrvatskoj. Žrtve su kasnije premještene na Mirogoj.

Ante Starčević o mađaronima

O dubokoj podijeljenosti političke scene u civilnoj ili banskoj Hrvatskoj prije 1848. godine posvjedočio je kasnije Ante Starčević u svojim uspomenama:

„Za Ilirstva nebiaše druga nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hrvat, znamenova da si Magjaron. Rodjen Magjar, rodjen u Ungarii, ter samo za vreme pribivajući u Hervatskoj ako si rekao da si Magjar, to je nosilo da si Magjaron. Samo u tu jednu stranku, u Ilire ili u Magjarone, morao je kod nas svatko spadati. O redkih koji se braniše proti tomu razredjivanju ljudih, ili nehtedoše u nijedan taj razred brojeni biti, o tih biaše sud da su habi-kruhi, prosvetljeni zvahu ih fruges consumere nati, a javno mnenje govoraše skladno, da su austrianski špioni.“

Narodnjaci su 1845. godine uspjeli osigurati većinu u Hrvatskom saboru pa su pokrenuli raspravu o ujedinjenju hrvatskih zemalja, samostalnoj hrvatskoj vladi, utemeljenju modernog sveučilišta i uzdignuću Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije, neovisne o ugarskom primasu u mađarskom Esztergomu (Ostrogon). Zbog toga su se hrvatsko-mađarski odnosi dodatno pogoršali, a hrvatski su staleški nunciji napustili požunski sabor jer im Mađari više nisu dopustili da govore latinskim jezikom. Nakon što je mađarski jezik 1844. godine uveden u službenu uporabu u Ugarskoj, posljednji je plemićki Hrvatski sabor 1847. godine odlučio da se hrvatski jezik uvede kao službeni u hrvatskom javnom životu, umjesto latinskoga.