30. lipnja 2006. – Hrvatski sabor usvojio Deklaraciju o Oluji

Privrženi najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka; Osnažujući smisao i sadržaj Deklaracije o Domovinskom ratu koju je Hrvatski sabor usvojio 13. listopada 2000. godine, u kojoj se Domovinski rat određuje kao »pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski«; Prisjećajući se – s osjećajem uzbuđenja, ponosa i zahvalnosti – dramatičnih i tragičnih, ali i pobjedničkih i slavnih dana u kojima su ostvarene pobjedničke vojno-redarstvene akcije »Bljesak« (svibanj 1995.) i »Oluja« (kolovoz 1995.) kojima je naš narod ostvario povijesno pravo na slobodu i kojima je Republika Hrvatska ostvarila temeljne preduvjete za mirnu reintegraciju preostalih okupiranih područja, a time i postignuće teritorijalne cjelovitosti i punog suvereniteta; Zabrinuti zbog činjenice što se u optužnicama Haškog tribunala pravedna, međunarodno-pravno legitimna i pobjednička vojno-redarstvena akcija »Oluja« kvalificira kao »udruženi zločinački pothvat« kojem cilj nije bilo samo oslobađanje Republike Hrvatske od velikosrpske okupacije i sustavnog paravojnog terora, već i provođenje navodnog projekta etničkog čišćenja (»deportacije i prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine«); Odlučni u nakani da povijesnu istinu o »Oluji« – njezinim sudionicima, zapovjednicima i kreatorima – branimo svim legitimnim sredstvima: prikupljanjem i sređivanjem arhivske građe, poticanjem i financiranjem slobodnih znanstvenih istraživanja, diplomatskom djelatnošću i pravnim postupcima pred Međunarodnim sudom prav­de u Haagu i Haškim tribunalom; Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili tijekom i nakon operacija »Bljesak« i »Oluja«, a kojih su žrtve, nažalost – kako to i inače u ratovima biva – bili nevini i nemoćni civili; Izražavajući duboku i trajnu zahvalnost i poštovanje prema svakom i svim sudionicima Domovinskoga rata, bez čije odlučnosti, ljubavi, junaštva, patnje i žrtve Republika Hrvatska ne bi bila slobodna, suverena i cjelovita država; Upućujući posebne izraze trajne zahvalnosti i poštovanja članovima obitelji i prijateljima svih poginulih za hrvatsku slobodu te svakom i svim preživjelim ranjenim, invalidnim i bolesnim hrvatskim ratnicima; Izražavajući posebnu zahvalnost svim pojedincima (novinarima, ratnim reporterima, znanstvenicima, nobelovcima, humanitarnim i karitativnim djelatnicima i tzv. običnim ljudima) i institucijama međunarodne zajednice koje su od samog početka velikosrpske i JNA agresije na Republiku Hrvatsku tu agresiju ispravno definirale i tretirale: kao »okupaciju suverenih dijelova hrvatskog teritorija« (Rezolucija Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske, 21. listopada 1994); Upućujući posebne i trajne izraze zahvalnosti i poštovanja bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu i njegovim najbližim suradnicima (Al Gore, Madeleine Albirght, Richard Holbrooke, Anthony Lake, Peter Galbright i drugi) za odlučujuću ulogu u preuzimanju vodstva u procesu slamanja velikosprske agresije i sprečavanju daljnjeg genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

DEKLARACIJU O OLUJI

1. Priroda, svrha i tijek akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Poštujući ratna pravila i običaje, zapovjedništvo Hrvatske vojske ostavilo je tom prigodom zarobljenim srpskim vojnicima kratko naoružanje.

    Svrha i istinski cilj akcije »Oluja« bili su oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija i uspostava ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske na prostoru koji se pod okupacijom nalazio pune četiri godine. Na okupiranom su području srpske paravojne snage i snage Jugoslavenske narodne armije provodile velikosrpsku osvajačku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića, »etnički čisteći« okupirane prostore od hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Uz to, s okupiranih su prostora Republike Hrvatske srpske snage organizirale i vršile sustavnu agresiju usmjerenu prema slobodnim i oslobođenim dijelovima naše zemlje i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Krajnji je cilj srpske okupacije, agresije i etničkog čišćenja bio stvaranje Velike Srbije. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« bila je upravo zbog toga opravdana, nužna i pravedna ratna operacija. Republika Hrvatska odlučila je provesti »Oluju« tek onog trenutka kad su iscrpljene doslovce sve mogućnosti mirne reintegracije okupiranih područja u ustavni, prometni, gospodarski i društveni poredak Republike Hrvatske. Hrvatski sabor posebnu zahvalnost i poštovanje duguje predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je, kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, imao ključnu ulogu u pripremi, zapovijedanju i nadzoru vojnih operacija.

1. Međunarodno-pravno legitimna akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« pripremljena je i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnoga ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje. »Oluja« je međunarodnopravni legitimitet temeljila na ovim dokumentima: (a) pravnim mišljenjima Arbitražne komisije o Jugoslaviji, (b) odredbama Zajedničke deklaracije predsjednika Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije usvojene u Ženevi 30. rujna 1992. godine tijekom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, (c) Rezoluciji Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske od 21. listopada 1994. godine, (d) Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN 779 (1992) o trećem proširenju mandata UNPROFOR-a, (e) rezolucijama Vijeća sigurnosti 815 (1993), 847 (1993) i 871 (1993), 981 (1995) kojima se potvrđuje teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Na sam dan početka »Oluje« Republika Hrvatska je posebnim pismom (koje je potpisao ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacije: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd.
2. Pobjednička akcija. Oluja je pobjednička vojno-redarstvena akcija u kojoj je, na strani osloboditelja, sudjelovalo oko 250.000 ratnika (80.000 u brigadama, 70.000 u domobranskim pukovnijama i 50.000 kao pričuva) koji su raspolagali s 350 tenkova, 3000 topova, 50 raketnih bacača, 18 zrakoplova i 50 helikoptera. Na strani neprijatelja, prema srpskim izvorima, borilo se oko 50.000 vojnika, koji su raspolagali s 200 tenkova, 350 topova i 25 raketnih sustava.
3. Saveznička antiteroristička akcija. Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno-redarstvena akcija »Oluja« mora se shvatiti, između ostaloga, kao međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, »Oluja« je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnog svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora koji su provodile srpske regularne i paravojne snage želeći po svaku cijenu stvoriti Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma Izetbegović-Tuđman (22. srpnja 1995. godine) o zajedničkoj obrani Bihaća buduća akcija »Oluja« i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji »Oluje« sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a hrvatski narod i Republika Hrvatska posebnu zahvalnost duguju administraciji i vodstvu bivšega američkog predsjednika Billa Clintona i snagama NATO-a koje su imale vrlo važnu ulogu u konačnom slamanju velikosrpske agresije.
4. Odlučujuća bitka. Prema mišljenjima svih kvalificiranih stručnjaka »Oluja« je bila tzv. odlučujuća bitka ne samo za rat u Republici Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. Oluja je, naime, započela svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici (11. srpnja 1995. godine) u kojem je mučki ubijeno više od 7.000 Bošnjaka. Oluja je, po svemu sudeći, organizirana i provedena u posljednji čas, jer je poraz srpskih snaga spriječio ponavljanje »scenarija« Srebrenice u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebice u Goraždu, Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Cazinskoj krajini i Posavini. Atribut »odlučujuće bitke« Oluja zaslužuje zbog niza razloga: (a) jer je Republici Hrvatskoj donijela mir i slobodu, (b) jer je trajno promijenila (suštinski i psihološki) odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini i (c) jer je srušila mit (kojeg su podržavali ili su mu robovali mnogi zapadni novinari, diplomati i političari) o snazi, junaštvu i nepobjedivosti srpske vojske.
5. Nezaboravna bitka. Obveza je Hrvatskoga sabora, hrvatske stručne javnosti, hrvatskih znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da »Oluju« tijekom vremena pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti: u odlučujuću, slavnu, pobjedničku bitku Domovinskoga rata koja će postati dijelom hrvatske »korisne prošlosti« za buduće generacije. Čuvanje sjećanja na »Oluju« treba, dakako, sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno slobodno istraživanje tamnih strana te i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnog i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja i patnje.
6. Posljednja bitka. Njegovanje sjećanja na »Oluju«, na junaštvo i patnju njezinih sudionika, ali i njegovanje sjećanja na tragične prilike u našoj zemlji u godinama koje su joj prethodile – godinama velikosrpske agresije i terora – nužni su nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili na naše prostore i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da »Oluja«bude u povijesti zabilježena i zapamćena ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao »posljednja hrvatska bitka«.

Klasa: 018-05/05-01/26 Zagreb, 30. lipnja 2006. HRVATSKI SABOR Predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, v. r. Narodne Novine 1787