30. studenoga 1918. Jugoslavija – Hrvatski Sabor nije nikada potvrdio i dozvolio ulazak Hrvatske u Jugoslaviju!

Kao nositelj suvereniteta na čitavom ondašnjem teritoriju Hrvatske, Sabor donosi povijesnu odluku 29. listopada 1918. godine o raskidu stoljetnih državnopravnih veza Hrvatske s kraljevinom Ugarskom i carevinom Austrijom. Istodobno je odlučeno i o pristupanju Hrvatske novoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba uz priznavanje vrhovne vlasti Narodnog vijeća.

Sabor, međutim, nikada nije potvrdio ulazak Hrvatske u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom (kasnije Jugoslaviju), piše na službenim stranicama Hrvatskog Sabora.

Malo je poznato da Hrvatski Sabor nije djelovao u Jugoslaviji. Odmah nakon stvaranje Kraljevine SHS (Jugoslavije), po prvi puta u povijesti Hrvatski Sabor prestaje djelovati u jednoj državi, a sve odluke donose se u Beogradu. Tek 1942. Sabor se pnovono sastaje. ali svega tri puta.

Dana 30. studenoga 1918. poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja Države Srba, Hrvata i Slovenaca nastalu raspad om Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije koja je prije toga ‘prisajedinila’ (okupirala) od 1912-1918 Makedoniju, Kosovo, Bačku, Banat, Srijem i Crnu Goru.

Proglašavanjem ujedinjenja “Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca”, formalno je proglašena Kraljevina SHS (Jugoslavija), no Hrvatski Sabor to nije nikada prihvatio.

 

Stjepan Radić težio konfederalno-federalnom tipu države, Pribičević unitarizmu

U takvim okolnostima Središnji odbor Narodnoga Vijeća vodio je od 23. do 25. studenog 1918. opširnu raspravu o prijedlozima za način ujedinjenja. Stjepan Radić težio je konfederalno-federalnom konceptu s utvrđenim uvjetima i jamstvima oko ujedinjenja, dok je prvak hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević težio unitarizmu bez očuvanja posebnosti zemalja i bezuvjetnom ujedinjenju. Svetozar Pribićević je sve rjeđe sazivao Središnji odbor, a odluke donosio na Predsjedništvu u kojem je imao svu vlast. Na dramatičnoj noćnoj sjednici od 24. studenog, odbijajući apel Stjepana Radića da se u ujedinjenje ne srlja kao što guske srljaju u maglu i njegovo upozorenje političarima da “rade bez naroda i protiv naroda”, većina se odlučila za hitno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Prihvaćeni su, doduše, i Naputci delegatima o uvjetima ujedinjenja, koji su sadržavali znatne federalističke elemente, ali su delegati u postupku ujedinjenja od njih uglavnom odustali, piše blog.dnevnik.hr

Dana 27. studenoga, Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao Svetozar Pribićević. Konačno, 30. studenoga poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja. Izaslanike Narodnog vijeća primio je regent Aleksandar I. Karađorđević, kojemu je Ante Pavelić (stariji) pročitao netom sastavljenu Adresu. Proglašavanjem ujedinjenja “Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca”, kako je to proklamirao u odgovoru na adresu delegacije Narodnoga vijeća regent Kraljevine Srbije Aleksandar I. Karađorđević, prestala je postojati Država Slovenaca, Hrvata i Srba.

 

Hrvatski Sabor nikada nije proglasio ujedinjenje sa Srbijom u Jugoslaviju

Čin ujedinjenja nije potvrdio Hrvatski sabor. Iako se ustroj države tek trebao raspraviti, umjesto republike nametnuta je monarhija i u Hrvatskoj je zavladalo nezadovoljstvo. Da bi se pokazalo kako Zagrepčani podupiru ujedinjenje u Kraljevstvo SHS, Narodno vijeće SHS odlučilo je u Zagrebu organizirati proslavu ujedinjenja te su 5. prosinca bili organizirani skupovi potpore ujedinjenju i misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena pripadnicima 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici. Pošto su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) otpočeli su paljbu iz okolnih kuća. Pritom je smrtno stradalo 15 osoba, a više od 20 bilo ih je ranjeno. Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje.

Prosinačke žrtve bile su prvi masovni prosvjed protiv novouspostavljene države.

 Kraj I. svjetskog rata – Jugoslavija je ostvarenje ideje Vuka Karadžića i Garašanina

Tako je praktično ostvarena i oživotvorena velikosrpska ideja još od Garašanina i Karadžića, stvorena je velika Srbija 1. prosinca 1918 godine., od Vardara pa do Triglava, “jedan narod, a tri plemena Srbi Hrvati i Slovenci ujedinjeni pod kućom Karađorđevića”. što je bila želja velikosrba i jugoslavenskih integralista. Delegacija, koju je predvodio Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je zastupao tada bolesnoga oca Petra I., “Adresu”. Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća, dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratificirao 1. prosinca 1918., proglasivši tako novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrirana u rukama Srba i regenta Aleksandra (apsolutizam), kao i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je izbila žestoka oružana pobuna.

Srbijanski kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao ministar unutarnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS). Narodna skupština nije se sastajala, a službeni je Beograd sve dekrete i zakone donosio preko obznana, odnosno kraljevih samodonešenih odluka.

Stoga je u praksi stvaranje Jugoslavije bilo sve ono što su sanjali Karadžić i Garašanin, kao i brojni velikosrbi sve do Slobodana Miloševića i danas Aleksandra Vučića, sljedbenika Vojislav Šešelja i četničkog pokreta.