5. prosinca 1918. Prosinačke žrtve – tko su bili orjunaši iz obitelji Anđelinović?

Pokolj u Zagrebu naredio je Hrvat dr. Grgo Anđelinović, rođeni brat djeda Vesne Pusić. Obitelj Anđelinović sa Hvara – tri brata Grgo, Danko I Berislav – bila je poznata po izrazito antihrvatskom i projugoslavneskom (prosrpskom) djelovanju, a pokoljem na na centralnom gradskom trgu u Zagrebu dr. Anđelinović se pohvalio u beogradskoj Skupštini riječima: „Ponosim se svojim krvavim rukama!“ Na današnji dan 5. prosinca 1918. naoružani žandari na glavnom gradskom trgu Jelačić placu u Zagrebu sa krovova zgrada mitraljezima su nemilosrdno pobili, prema službenim verzijama 17 Hrvata i ranili stotine drugih. Broj ubijenih bio je navodno još veći. Čim je zlosretnog 1. prosinca 1918. proglašena nova država, vidjelo se kakva će ona biti prema nesrpskim narodima, a osobito prema Hrvatima. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom koju je organizirao u Zagrebu Srbin Svetozar Pribičević zapravo poručeno kako će Hrvati u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije iz Ilice. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi je s krovova otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. A evo što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca. Zagrebački časopis “Riječ” u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine. Oštro napadajući hrvatske pravaše da nerado gledaju na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušavaju isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj, Anđelinović se isprsio: “Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!” Na to mu je glas iz publike, aludirajući na prosinačke žrtve, dobacio: “Vi u tome imate prakse.” Anđelinović je odgovorio: “Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim!“ Tko su orjunaši Anđelinovići – ciljevi i djelovanje orjune? Hrvatska je u svojoj povijesti uvijek imala u politici, kulturi i javnom djelovanju prisutne ljude koji su djelovali izrazito antihrvatski. Žalosna činjenica je da dobar broj njih nije samo dolazio iz redova stranaca ili nacionalne manjine Srba, već i od domicilnih Hrvata. Taj kontinuitet antihrvatskog djelovanja nije prekinut do današnjeg dana. Tri brata Anđelinović – Grgo, Berislav i Danko (djed Vesne Pusić) – samo su tipski primjer tog djelovanja: Grgo Budislav Anđelinović osim što je naredio pokolj Hrvata u Zagrebu bio je jedan od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, potom ministar u vladi dr. Antona Korošeca, pa veleposlanik Jugoslavije u Pragu i Beču. Bio je orjunaš i režimski političar, te osoba od povjerenja srbijanske političke elite i kralja osobno. Godine 1941. bježi u inozemstvo i tijesno surađuje s četničkim krugovima, najpoznatije mu je prijateljstvo s popom Đujićem, pa nije čudno da piše za kanadske četničke „Novosti“. (Više pročitajte ovdje.). Zanimljivo je da se, za razliku od tisuća Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije i pobijeni u tom zbjegu, slobodno vratio u Jugoslaviju gdje je i umro u Splitu. Drugi brat Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, bio je aktivni član Jugoslovenske demokratske stranke, a u 2. svjetskom ratu surađivao je s četnicima Ilije Trifunovića i talijanskim okupatorom. Uvidom u „Zbornik dokumenata „Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji” (Split 1982.), dolazi se do zaključka da se Danko Anđelinović, nakon proglašenja NDH, skrasio u Splitu, gdje je kao bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH, uživao punu zaštitu talijanskih fašista. Četnički štab u Splitu, gdje je djelovao Danko Anđelinović sa Đurom Vilovićem (bliskim suradnikom Draže Mihajlovića) bio je na Solinskoj cesti br. 56. Međutim, pred samu kapitulaciju Italije ORJUN-aši i četnici na području Splita i Dalmacije podijelili su se na protalijansku i protutalijansku frakciju. Zahvaljujući toj podjeli Danko Anđelinović, kao i dobar dio dalmatinskih četnika, približava se partizanskom pokretu, dok Đuro Vilović ostaje vjeran Draži Mihailoviću, zbog čega je suđen i strijeljan zajedno sa svojim ideološkim uzorom. (Više pročitajte ovdje) Za svoga djeda dr. Danka Anđelinovića prof. dr. Vesna Pusić tvrdi da je bio poznati “hrvatski pjesnik”, a zapravo je bio ne samo odvjetnik već i “pjesnik jugoslavenskog velikosrpstva te se implicite proglasio Srbinom. On nikad nije opisao hrvatskog čovjeka, uvijek su Zagorci ili Dalmatinci.” Više pročitajte ovdje. Tu je još i treći brat Berislav Anđelinović, orjunaški batinaš i ubojica. On je 1922. osobno ubio pravnika Šnidarića, a dvije godine poslije Marka Zovku i za to zlodjelo nagrađen mjestom izaslanika za tisak u washingtonskom veleposlantvu. Idejni je pokretač časopisa splitkih orjunaša „Pobeda“. U ožujku 1922. utemeljuje zagrebačku organizaciju Orjune (dr. Bero Anđelinović kao oblasni čelnik, dr. Aleksandar Štulhofer, inž. Ilija Čavlina, dr. Dane Anđelinović, dr. Grgo Anđelinović) – “u Zagrebu je Orjuni naročito težak teren. Retki su koji je podupiru” – a 25. ožujka izvodi prvi oružani napad na sudionike zabave “u prostorijama separatističkog Hrv. Sokola. U borbi su se naročito istakli B. Angjelinović, Lj. Belošević, E. Bulat, Gjuro Betner, Dalibor Bonači i dr.” Tom progodom dr. Berislav Anđelinović je ubio Matu Zovka. Prosinačke žrtve samo su dio teškog križa koji Hrvati nose od stvaranja Jugoslavije od strane domaćih izdajnika Hrvata. Njihovo djelovanje nije nikada prestalo, a posebno se očitovalo u periodu od 2000-2015. kada su sustavno pokušali ponovno Hrvatima nametnuti biljeg koljača i ubojica, agresora na Bosnu i Hercegovinu, lažnih branitelja i vječnih ustaša. Čak su tražili zabranu proslave Oluje na temelju lažiranih dokumentarnih filmova ili izvješća paprapolitičkih nevladinih udruga u interesu neoorjunaštva. Istovremeno su i pravno i politički i medijski progonili branitelje i vukovarske borce zbog ćiriličnih ploča, te tako još jednom nakon genocida u Domovinskom ratu pokušali okrenuti povijest u željenom smjeru nabijanja sindroma krivnje i šutnje radi vlasti nad hrvatskim narodom.