5. svibnja 1995. ‘General Anzeiger’ – Hrvatska srušila velikosrpski mit i laž o ‘nepobjedivom srpskom vojniku’!

„Hrvatska je briljantnom pobjedom u zapadnoj Slavoniji učvrstila svoju međunarodnu poziciju i uništila velikosrpski mit o nepobjedivosti“, piše ugledni bonski dnevnik ‘General Anzeiger’ na dan 5. svibnja 1995. godine. Pažljivo građeni vojnički mit o srpskom vojniku i njegovoj nepobjedivosti razbijen je kao balon od sapunice pred naletom tada već nepobjedive Hrvatske vojske koja praktički od 1992. godine i oslobođenja Dubrovnika nanosi srpskoj vojsci goleme gubitke na svim bojištima Naravno da Nijemci nisu znali da je mit o nepobjedivosti srpske vojske građen na lažima i povijesnim krivotvorinama, no upućeniji Hrvati su znali su da je taj mit pažljivo građen kao dio jugoslavenske i velikosrpske propagande u cilju porobljavanja i pokoravanja Hrvata. Naime, paralelno s njim u Jugoslaviji građen i mit o Hrvatima kao narodu nesklonom vojsci i ratničkoj hrabrosti. To je u komunističkoj Jugoslaviji bio jedan od argumenata i objašnjenja zašto tako malo Hrvata ide u profesionalnu službu JNA i milicije. Naravno, pravi razlog je bio drugačije naravi: JNA i milicija Jugoslavije bile su odiozne Hrvatima jer su bile gotovo potpuno velikosrpske s prvenstvenim ciljem ‘discipliniranja Hrvata i njihovog separatizma’. To se otvoreno pokazalo osobito 1991. godine kada su umjesto poslušnosti Predsjedništvu SFRJ ili čak okretanja cijevi prema Beogradu i zločincu Slobodanu Miloševiću, izvršili frontalni napad na Vukovar i Hrvatsku s ciljem uništenja Hrvata. Laži i mitovi o ‘nepobjedivom srbijanskom vojniku’ – u službi velikosrpstva! Ove dvije vojne akcije Hrvatske vojske, Bljesak i Oluja, bili su najteži poraz u pažljivo građenoj mitomanskoj i lažiranoj vojnoj povijesti Srbije, punoj poraza i izgubljenih bitaka. Spomenimo samo neke velike vojne poraze koje su Srbi doživjeli u svojoj : bitka na Marici 1371. godine kada su Srbi vođeni braćom Mrnjavčević, premda četiri puta brojniji bili do nogu poraženi od Turaka i doslovce “kada je svanulo, Srbi su počeli masovni bijeg i pobjegli….” (monah Isaija, suvremenik), slično kao u Bljesku i Oluji. U toj bitci je, u srpskoj narodnoj pjesmi lažno opjevani junak Kraljević Marko, postao turski vazal i krenuo s Turcima na kršćansku Europu, te je u bitci na Kosovu sudjelovao na strani Turaka! O porazu na Kosovu 1389. već su sami Srbi opjevali mitove uz plakanje na guslama, premda je istina, da se na Kosovu uz Srbe tamo borila brojna albanska i hrvatska vojska, uz druge europske kršćanske postrojbe (to su bila drugačija ratna vremena, prvenstveno sraz kršćanske Europe sa militantnim i ekspandirajućim islamom koji je stoljećima napadao Europu). Veliki je niz poraza “nepobjedivog i ratničkog naroda”, kako su Srbi tepali sami sebi u obje Jugoslavije stvorivši lažni mit o srpskom vojniku. Da sada ne nabrajamo poraze kod Niša, Smedereva i drugih gradova dok je Srbija stenjala 450 godina pod turskom čizmom kao vazalna država: sjetimo se velikog poraza od Bugara na Slivnici, blizu Sofije koju su Srbi htjeli osvojiti 1885. godine. Razbivši Srbe bugarska vojska već je bila gotovo nadomak Beograda koji je bio bez organizirane obrane (i tako više puta u “slavoj vojnoj povijesti Srba”). Srbe tada ponovno spašava međunarodna zajednica kao i u Oluji, konkretno govoreći – Austro-Ugarska koja je zaprijetila da će ući u rat s Bugarskom zbog Srbije (Srbija i Austro-Ugarska su bile saveznice  do ubojstva kraljevske obitelji Obrenovića 1903. godine kada je na čelo Srbije došla masonska dinastija Karađorđevića sklona Rusiji, Francuskoj i Engleskoj na račun njemačkih i austro-ugarskih interesa – oni su izazvali i I. svjetski rat). Balkanski ratovi su bili koalicijsko dijelova naroda juga Europe protiv ‘bolesnika na Bosporu’, a srpski uspjesi i okupacija Kosova i Makedonije bili su praćeni neviđenim zločinima nad Albancima, ali i Makednocima. Nad tim zločinima se zgražala civilizirana Europa jer su to bili masakri civila praćeni silovanjima i etničkim čišćenjem kakvi nisu viđeni u modernoj europskoj povijesti. Nakon početnih uspješnih obrana, Srbi u I. svjetskom ratu doživljavaju niz težih poraza, a osobito kod Čevrtije, te hrvatske postrojbe ulaze u prazan i napušten Beograd. Srpska vojska u bijegu i rasulu se povlači na Krf, otok na Mediteranu, počinivši ponovno pri tom povlačenju brojne zločine nad Albancima i Crnogorcima. Uglavnom, razbijena srpska vojska je pasivizirana i aktivnije se u borbe uključila tek u probijanje Solunskog fronta. Dok se u Jugoslaviji i srpskoj historiografiji učila laž da je srbijanska vojska probila Solunski front, od Valone u Albaniji do Soluna u Grčkoj, prava je istina da su glavninu snaga na solunskom frontu činile francuske snage. One su činile čak 50 posto od 717.000 savezničkih vojnika na tom bojištu, od kojih je 70.000 Francuza poginulo. Pokrpana srbijanska vojska nakon poraza u Srbiji brojila je oko 120.000 vojnika i činila bitnu manjinu savezničkih snaga na solunskom frontu (16%  ukupnih vojnika). Ali da je Srbija kapitalizirala svojom sposobnom i prijetvornom diplomacijom I. svjetski rat – to je istina. U II. svjetskom ratu Srbija i Beograd pada bez borbe, a 1944. Srbija je oslobođena od Crvene Armije. Srbijanski vojnik je napustio Beograd i na početku II. svjetskog rata, kada su Nijemci bez borbe ušli u glavni grad. Njemačka vojska je u svega tri dana ušla u Beograd u II. svjetskom ratu, premda je Hitler mislio da će borbe za grad trajati više sedmica, jer su laži o “herojskom srpskom vojniku” kružile Europom još od kraja 19. stoljeća i ratova s Turcima. Nijemci su predviđali napade pet svojih divizija na Beograd, strateški vrlo lagan grad za obranu na ušću Save u Dunav, ali srbijanska kraljevska vojska se nakon kratkog otpora kukavički razbježala (kao u Bljesku i Oluji, op.) Beograd je grad koji je pružio najslabiji otpor nacizmu u II. svjetskom ratu u cijeloj Europi! Ali je zato poznat po tome da je bio prvi grad očišćen od Židova još 1942. godine, kada je završio Holokaust u Srbiji. Tako je poručnik Klingenberg prešao na beogradsku obalu nabujalog Dunava s jednim poručnikom i osmoricom vojnika, kao izvidnica tim divizijama, i naišao na – prazan i napušten grad iz kojeg je pobjegla “ratnička” srpska vojska. Svi ti mitovi imali su i imaju samo jedan cilj – osnažiti velikosrpske tendencije u vlastiom narodu i izvršiti psihološku stratešku pripremu u Srbiji i Srbima u okolnim državama za planirane agresije. Istu funkciju imao je pažljivo uzgajani mit o genocidnosti hrvatskog naroda, vješto umotan u floskulu fašizma, kao i mit o Hrvatima kao ne-vojničkom narodu. Povijesna je istina da je 1945. napravljen genocid nad Hrvatima, a već ranije od 1941. četnici i partizani su počinili brojne masovne zločine. Godine 1991. ta namjera genocida je trebala biti u potpunosti realizirana.   Bljesak i Oluja – vojne katastrofe i porazi ‘nepobjedivog srpskog vojnika’ I konačno, niz sramotnih poraza srbijanske vojske u 20. stoljeću kulminirao je u Bljesku i Oluji. Kada je Hrvatska vojska ojačala, te nanijela niz poraza Srbima od kraja 1991. do 1995. (Zapadna Slavonija, Dubrovnik, Miljevci, Gospić, Maslenica, Kupres, Dinara i dr.), u svibnju Bljeskom i u kolovozu Olujom 1995. godine – dotukla je srbijansku vojsku. Srbi su bili doslovno razbijeni i natjerani u bijeg kao da se radi o hajdučkoj skupini (što je zapravo i temelj njihove komitsko-četničke vojne tradicije), a ne o organiziranoj vojsci koja je okupirala trećinu Hrvatske, godinama bombardirala naše gradove i izvršila genocid nad hrvatskim narodom na područjima gdje je ušla srpska vojna čizma. Njihovo glavno uporište Knin napušten je gotovo bez borbe, u paničnom strahu i bijegu kao i Beograd više puta, sasvim suprotno od bahatih prijetnji koja su počela još prije 1990. godine, prije početka rata. Sramotan bijeg na traktorima preko Save za vrijeme Bljeska, doživio je vrhunac u Oluji kada se “hrabri srbijanski vojnik” natjecao tko će prije pobjeći i ostaviti svoj narod na cjedilu. To je bilo potpuno suprotno od onoga kako je postupao hrvatski vojnik, gotovo goloruk, u Vukovaru, Livnu, Petrinji, Sunji te strašne ratne 1991. godine. I to je bitna razlika hrvatskog časnog vojnika i srbijanskog, lažima i mitovima opjevanog, vojnika. Da se međunarodna zajednica nije umiješala, kao i slučaju bugarsko-srbijanskog rata 1885. godine, Hrvatska vojska bi ušla u Banja Luku i oslobodila cijelu Bosnu i Hercegovinu. I bez toga: Bljesak i Oluja ostaju ne samo najveće vojne pobjede Hrvata, već i najteži poraz Srba u njihovoj povijesti. U svim drugim bitkama, oni su se ponovno vraćali uz pomoć svjetskih sila (Austro-Ugarska i Rusija u 19. stoljeću, Engleska, Francuska u I. svjetskom ratu, Turska u II. balkanskom ratu, Crvena Armija u II. svjetskom ratu) i zakulisnim igrama svojih diplomatsko-političkih igara. Ali ove poraze i vojna poniženja koje se doživjeli od hrvatskog vojnika Srbi ne mogu niti nakon 24 godine prežaliti. Zato i predsjednik Srbije, četnik Aleksandar Vučić, i danas prijeti Hrvatima da se Bljesak i Oluja neće ponoviti, premda Hrvati imaju puno više razloga za bojazan zbog četničko-partizanskog genocida koji je kulminirao u Domovisnkom ratu kada je etničkim čišćenjem 95 posto Hrvata protjerano iz područja koje su četnici u Beogradu zacrtali kao dio Srbije! Zaboravlja Vučić, i njegovi pobočnici Vulin i Dačić, da se nikada više neće ponoviti 1991. godina kada su goloruki hrvatski narod i hrvatski mladići stali pred treću vojnu silu u Europi, JNA. Jer je danas hrvatski vojnik spreman i naoružan braniti svoju domovinu od svakog napada, pa i onih koji prijete s druge strane Dunava. Odavno je srušen u Hrvatskoj mit i laž o nepobjedivom srbijanskom vojniku, te ovdje nitko više ne vjeruje u te bajke.