9. rujna 1493. Krbavska bitka – tisuće hrvatskih pješaka radije izabralo smrt nego prešlo na islam

Kao što se zna opisu Krbavske bitke, posljednji su na poprištu ostali hrvatski pješaci. S obzirom na to da su bili premoreni, bez viših zapovjednika, kao i da su bili loše naoružani i nikako uvježbani, te da su u cjelini bili opkoljeni konjaničkim odredima, nisu imali ni najmanje prilike da probiju obruč i uteknu u šumu. Stajali su na milosti i nemilosti pobjedničkog Jakub-paše. „…I priča se opet, kako je Jakub-paša sam izvjestio: „U onoj opasnoj borbi dao sam da se skupe lubanje nevjernika i da se na nekoliko mjesta podignu gomile visoke kao minaret. Bože uzvišeni, daj vojsci islama uvijek takve pobjede! Zarobio sam 11000 živih nevjernika, a 30 njihovih vođa učinio sam zarobljenicima“. Tijekom ovog ratnog pohoda Jakub-paša je odrezao sa 6000 mrtvih nevjernika noseve i uši. Zarobljenog bana i nevjernike koji bijahu vođe, kao i topove i zastave poslao je na uzvišeni prag. Ova velika vjerska borba dogodila se 7. zilhidždže 898, jednog petka. O toj vjerskoj borbi nastao je sljedeći kronogram: fahr-i hajj (=898). […] nepoznati turski kroničar U neposrednoj blizini krbavske katedrale u Udbini odigrala poznata krbavska kada su Turke u povratku sa svojih pljačkaških pohoda u današnjoj Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj napale snage bana Emerika Derenčina i hrvatskih velikaša. O tome što se dogodilo svjedoči i pismeno izvješće ninskoga biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI., o tragediji koja je zadesila Hrvatsku na polju Krbavskomu povijesne godine 1493. dana 9. rujna:  “Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije koju je upravo nedavno prouzrokovao okrutni i mrski neprijatelj naše vjere. Ipak sam smatrao vrijednim truda da ti ja i svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje, jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događanje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao……” U pisanim svjedočanstvima o krbavskoj bitki ključno mjesto među hrvatskim autorima gotovo jednoglasno je dobio pop Martinac. Ovaj svećenik porijeklom iz „plemena“ Lapčana nadahnuto je napisao potresan tekst koji generacijama služi kao ilustracija posljedica turskog osvajačkog zla u hrvatskim krajevima. Ispisujući tzv. Drugi novljanski brevijar, naš glagoljaš interpolirao je u nj opis bitke, a kao komparaciju stradanju hrvatske vojske uzeo je opis mučeništva sv. Mauricija i njegovih sudrugova, koji glasi: „[…] Ošće že i pišci izabrani boritelji tu umriše, obstrti zastupi v plčině polja tu že semrt prijaše věri radi jakože družba svetago Mavricija. … / … Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba svetoga Mauricija.“ Martinac nije bez razloga uzeo ovog relativno nepoznatog mučenika i sveca iz razdoblja Dioklecijanovih progona kršćana. Osim zvanja, njega s hrvatskim vojnicima povezuju jedino razlog i način stradavanja. Dakle, pripadnici Tebanske legije, na čijem čelu je bio sv. Mauricije, odbili su carsku zapovijed o iskazivanju počasti rimskim božanstvima, pa im je izrečena kazna decimiranja, tj. pogubljenja svakog desetog vojnika, što su trebali sami provesti. Nakon ponovnog odbijanja, opkolile su ih druge rimske postrojbe, a onda je car naredio da ih se sve pobije. Čak ni u tom trenutku Mauricije i njegovi vojnici nisu se htjeli braniti prolivajući krv drugih rimskih vojnika, te su svi do jednoga odbacili oružje i tako neokaljanih ruku završili svoj zemaljski život. Kao što se zna opisu Krbavske bitke, posljednji su na poprištu ostali hrvatski pješaci. S obzirom na to da su bili premoreni, bez viših zapovjednika, kao i da su bili loše naoružani i nikako uvježbani, te da su u cjelini bili opkoljeni konjaničkim odredima, nisu imali ni najmanje prilike da probiju obruč i uteknu u šumu. Stajali su na milosti i nemilosti pobjedničkog Jakub-paše. Posavjetovavši se s dervišima, paša je ponudio zarobljenicima odricanje od kršćanstva i prihvaćanje islama kao jedini razlog da budu pošteđeni od pogubljenja. Prijedlog je bio odriješito odbijen, a na takvu odluku svakako su presudni utjecaj ostvarili svećenici i redovnici pridruženi vojnicima. Uvidjevši čvrst stav zarobljenika, paša je zapovjedio da ih pobiju. Sljedeća pašina zapovijed bila je nadasve grozomorna. Odrubljivanje glava i njihovo slaganje na hrpe, kako kroničar kaže, „visoke poput minareta“, bio je, doduše, uobičajeni izraz superiornosti pobjednika, utjerivanja straha u kosti budućim protivnicima, ali i obostrano dojmljiv dokaz pobjede. Međutim, rezanje i odsijecanje noseva sa leševa bio je svakako originalan doprinos Jakub-paše osmanskim postupcima prema tijelima pobijeđenih na hrvatskom odsjeku, ali to općenito nije bila novost. U ratnim sukobima Osmanskog Carstva, kako na europskom, tako i na azijskom tlu, u mnogobrojnim i krvavim sukobima zabilježen je priličan broj takvih oblika morbidne dosjetljivosti, koja se tumači i obrazlaže lakšim rukovanjem dokaznim materijalom radi stjecanja očekivane novčane nagrade. Noseve je ipak jednostavnije nositi nego glave, osobito ako su lubanje bile razlomljene od udara batovima i sjekirama. No s druge strane, tijela bez glava i glave bez noseva i ušiju dojmljivo su govorili što čeka pobijeđene, što je ostvarivalo dugoročniji psihološki učinak. Europa je bila zastrašena krbavskim porazom Hrvata. Europa je obećavala pomoć i solidarnost, ali ta je pomoć stizala mnogo puta prekasno i nikada u potrebnoj mjeri. Završimo ovaj osvrt na prošlost koja je zadesila Hrvatsku na Krbavskom polju mislima pretočenim u latinske stihove velikoga hrvatskoga humanista i pjesnika Ivana Česmičkog, (Janus Panonnius, 1434-1472.) čije ime nosi jedno od najvećih i najuglednijih današnjih mađarskih sveučilišta, u Pečuhu:

” Nema nikog pod kapom nebeskom, tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari. Tko li će ovoj nevoljnoj hrvatskoj zemlji pomoći…. Što Francuska spava ili Španjolska, ništa mi nije čudno: Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska. Niti pomisliti smijem da će mi nešto pomoći Englezi, koji su, u zaklonu, daleki ih odvaja ocean. I sama Njemačka, zar je imalo pritekla u pomoć, iako je, o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim…. Francuska spava, Španjolska za Krista baš ne mari, Engleska propada od pobune velikaša. A susjedna Njemačka u besciljnom zborovanju vrijeme trati, Italija se i dalje svojom trgovinom bavi. (…) Bilo da nam stigne velika pomoć il’ sitnica neka, Mi ćemo ipak svomu domu i vjeri ostati vjerni.”

Hrvatski vojnici pješaci su radije pošli u smrt, nego se odrekli kršćanskog križa i katoličke vjere, te prešli na islamsku vjeru. Njihova odvažnost i hrabrost, uvijek karakteristična za hrvatske vojnike, i danas krvlju živo svjedoči o teškoj borbi našeg naroda za katoličku vjeru i hrvatski dom. Izvadak iz znanstvenog članka: Bitka Hrvata – bitka na Krbavskom polju 1493. godine, Krešimir Kružić