…A ONDA JE POČEO MASAKR: ‘Pobijeni za dvadesetak minuta, jednom su zabili sjekiru u šljem’

"A onda je počeo masakr… Najmučniji dio priče o događaju iz Borovog sela… Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike", prisjetio se Robert Bosak, preživjeli policajac. Punih 25 godina prošlo je od nezapamćenog masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu. Unatoč periodu od dva i pol desetljeća, mnogi nisu shvatili težinu ovog zločina. Da je tome tako, shvatio je Stevo Stiv Culej, saborski zastupnik i hrvatski branitelj koji je u saborskom hodniku izložio fotografije mučki ubijenih Hrvata. Među tim fotografijama, nalazi se i ona njegovog brata. Zastupnicima u Saboru sigurno nije bilo lako gledati fotografije ubijenih znajući da za ovaj zločin nema odgovornih. Da je ubijanje u Borovu Selu jedno od najbezumnijih svjedočio nam je u nekoliko navrata i jedan preživjeli policajac. Robert Bosak pamti i najsitnije detalje koji su se dogodili tog 02.05.1991. godine: Počeo sam raditi kao policajac u Vukovaru, ali sam završio i specijalnu obuku u Zagrebu. Tog dana sam došao po plaću i samostalno se priključio akciji spašavanja dvojice ranjenih i zarobljenih policajaca. Njih trojica su, naime, bili u redovitoj ophodnji i završili su u Borovu Selu. Jedan je uspio pobjeći, a druga dvojica su zarobljena. Da se razumijemo, oteti i raniti policajce na službenoj dužnosti u to vrijeme i pod tim okolnostima je teroristički čin, pa ja počinitelje masakra u Borovu Selu nazivam teroristima. Naravno, Zagreb se digao na noge i akcija je brzinski organizirana. Došao sam, dakle, s kolegom Barišićem sat vremena prije u osobnom automobilu s kojeg smo skinuli tablice. Moguće da nas je i to spasilo. Također, bitno je znati da 95% policajaca nije nikad opalilo metak i da zapravo nismo bili spremni. U 9 i 30 Bošnjak, koji je bio zapovijednik i koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući sa čak 150 policajaca i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza, s tim da je jednu ekipu predvodio Josip Reihl-Kir. Nezapamćeno iživljavanje nad hrvatskim redarstvenicima Već tada su stvari krenule po zlu, jer je Kir jednostavno procijenio da je preopasno i povukao svoje ljude. Kako je to mogao već tada znati? Smatram da je imao informaciju, drugačije to ne mogu objasniti. Ipak, želim naglasiti da je nekolicina njegovih ljudi otkazala poslušnost i krenula u akciju, ali nisu mogli dalje jer je već u međuvremenu došlo do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, tom prilikom jedan je i ranjen. Naših preostalih policajaca je ušlo kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako, u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr… Najmučniji dio priče o događaju iz Borovog sela… Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike. Pamtim Vučića koji je ranjen ležao na cesti i molio nas da mu ne prilazimo pomoći. Bio je iskusniji, znao je da teroristi samo čekaju da mu dođemo pomoći , pa da nas pobiju. Vučić je odlučnim glasom inzistirao da mu ne prilazimo. A onda mu je prišao jedan od njih i hladnokrvno pucao u njega… Malo tko zna za Vučića i koliki je heroj bio. Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice… – ispričao je potreseni Bosak. Priča o Borovu Selu za Culeja je, koji je tada izgubio rođenog brata, danas kao i prije 25 godina jednako uznemirujuća. On pod svaku cijenu počinitelje želi dovesti pred lice pravde: -Istraživao sam godinama tko je ubio mog brata i njegove kolege i došao do popisa 53 Srbina iz Borova Sela koji su sudjelovali u ubojstvu i imam njihove fotografije, podatke što su radili toga dana, gdje danas žive, iako ih je većina s razlogom pobjegla u Srbiju ili drugdje. Taj popis s obimnom dokumentacijom o ovom slučaju u obliku elaborata, dostavio sam tadašnjem predsjedniku Josipoviću i tadašnjem državnom odvjetniku Bajiću, a Vladi, Saboru, pravosuđu, MUP-u sam pisao neka poduzmu nešto kako bi se kaznili zločinci, ali do sada nije učinjeno ništa osim što je izvjesni Marinković dobio 3,5 godina zatvora koje provodi u šetnji Vukovarom. Moj brat, kao i većina mladića, nije ubijen u borbi, već je ranjen odvučen u dvorište kuće u središtu Borova Sela i tu su ga ubili udaranjem tvrdim predmetom u glavu do neprepoznatljivosti. To je ratni zločin jer ženevska konvencija štiti zarobljenike i ranjenike, a to u Borovu Selu nije poštovano. Zato počinitelji ne mogu biti abolirani i ja stalno tražim neka im se sudi bez obzira na aboliciju. U pismu Bajiću naveo sam kako imam popis počinitelja i da ću, ako država ništa ne poduzme, uzeti pravdu u svoje ruke i krenuti tražiti zločince prema svome popisu od 53 imena – kazao je svojevremeno za medije Culej.