AGRESIJA NA HRVATSKU NIJE PRESTALA, HRVATSKE ORUŽANE SNAGE ODRADILE SU SVOJE, VRIJEME JE ZA KONKRETNIJE POTEZE

Odavno Republika Srbija i njezina pajdašija ne mogu prežaliti poraz u Domovinskom ratu. Na sve moguće načine žele revitalizira agresora i pobjedničku vojsku. Unatoč međunarodnom priznanju Hrvatske, Haaškog suda i presuda, VRO "Oluja 95", bila je legitimna i međunarodno priznata vojno-redarstvena akcija. Lov na generala Antu Gotovinu, predaju (izdaju) generala Mladena Markača, prvotno osuđujuće presude, na kraju i oslobađajuće, sam je čin da je akcija provedena po svim mogućim konvencijama. Nije bilo niti etničkog čišćenja niti genocida, postojao je sam plan evakuacije pobunjenih Srba u Republiku Srpsku i Srbiju. Tom prilikom gotovo svi koju su nosili odoru, presvukli su se u civilna odijela i tako izbjegli kazneni progon. Ma, Hrvatska časti. Što su oni u tih pet godina učinili? Ama, baš ništa. Gulili krumpir, a zločina bez kazni koliko hoćeš. Preduga bi lista bila kada bi nabrojali sva nedjela koja su počinili.

Nećemo zaboraviti i optužnicu protiv generala Željka Sačića, njegovog famoznog uhićenja i zatvaranja, a na kraju i on je oslobođen od osude za počinjenje kaznenog djela iz oblasti ratnog zločina.

Jurisdikciju o progonu počinitelja ratnih zločina ima i Srbija i Hrvatska, samo što su Srbi uporniji i ne odustaju od toga da opravdaju svoje zločine.

Što smo u ratu dobili u miru gubimo. Nismo naplatili ratnu odštetu, nismo riješili odnosno Srbi ne daju podatke o našim nestalim civilima i braniteljima ili mjesta o masovnim grobnicama, nismo riješili problem oko granice. Sa Srbima puno toga nismo riješili, a trebalo je to davno učiniti, pa neka Hrvatska opravda tu ulogu genocidnosti i etničkog čišćenje. Problem je najveći kod kuće u Hrvatskoj. Svaki događaj se bilježi, ugroženost Srba na svakom mjestu. Mizerije koje provodi Milorad Pupovac više nemaju granice. Dijete išamara dvometraša, u potres baš strada dijete pravoslavne vjeroispovijesti. Dogovori privatni posjet četnički nastrojenog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, samo je pitanje u čije ime je to dogovarao. Zar još niste progledali ili vam nije jasno da se i nadalje vrši agresija na Hrvatsku.

Ako je nekome Domovinski rat Svetinja, a ta Svetinja je uvrštena i u Ustav RH-a, pitam se što naša politika ili diplomacija radi. Branili smo svoje, a ne osvajali tuđe. 

Optužba hrvatskim pilotima  da su raketirali "traktorijadu", poteže se već neko vrijeme, a tu sada već imamo i moguće optužbe generalima. Sve se vrti oko VRO "Oluja 95", a pitamo se zašto? Zato što mi nismo prije Srbije potegnuli pitanja počinjenih ratnih zločina, a svaki ratni zločin ima svoje ime, samo naše krivosuđe ne reagira. Bojim se zablude da su naši generali sigurni uz ovu diplomaciju. Moram priznati da su tu Srbi majstori i na svakom koraku nas preskoče.

Da bi pravna država funkcionirala, krenuvši od provokacije Aleksandra Vučića da dođe u Jasenovac, njezine proleterke Ane Brnabić, koja su diže i na zadnje noge da bi zaštitila svog lidera. I onda, idemo nakon 27 godina podignuti optužnice protiv četiri hrvatska pilota, pa što je Srbija čekala toliki niz godina. Neki as u rukavu imaju.

Provokacije, veličanje četništva, prikazivanje ugroženosti Srba u Hrvatskoj, a naša diplomacija šuti. Zar MI, hrvatski branitelji, moramo reći DOSTA je toga, povucite veleposlanika iz Srbije i prekidamo sve diplomatske odnose sa Srbijom. Hoćemo li dati zeleno svjetlo za ulazak Srbije u EU, kad nas tuku sa svim mogućim sredstvima, samo ovaj puta bez oružja.

U Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, dobro ste čuli. Kažemo čuli jer se nitko od Vas koji ih danas prigodno spominjete nikada nije pojavio na danu kada ih se svake godine sjećamo. Postoji taj dan, već više od desetljeća vama nepoznat. Sjećamo ih se i polažemo vijence i 402 bijele ruže podno spomenika koji je za svu poginulu djecu podignut 2016. i koji nosi ime „Prekinuto djetinjstvo“. Gdje su vaše ruže, svijeće, vaše sjećanje i vaše riječi podrške obiteljima ubijene djece na taj ili bilo koji drugi sve ove godine? Znamo i počinitelje zločina, ali oni su ili nedostupni ili im se ne želi suditi.

Dok mi shvatimo, Srbija nema more, ali plete mrežu oko Hrvatske, što bi rekli naši stari: "Prođe baba s kolačima".

Hrvatski generalski zbor bavio se optužnicama iz Srbije za četvoricu pilota. Analizira se svaki detalj, a generalima je zanimljivo da se optužnica podiže nakon toliko godina, pa su uvjereni da je tajming politički motiviran. S druge strane nevladine udruge iz Srbije tvrde da se zločin dogodio, ali se nikad nije istražio. Što kažu oni koji bi se, umjesto politike, time trebali baviti? Kontaktirali smo sva tužiteljstva i većina upite jednostavno – odgovora nema.

Sa Srbima nema više razgovora, osim o onim stvarima što sam nabrojao.