Vijesti Najčitanije
AHMED IZ LIBIJE: Umjesto crkava u Europi će stajati minareti! To će biti naša osveta
Ruski list Komsomolskaja pravda objavio je reportažu novinarke Darije Aslamove koja je razgovarala s izbjeglicama u Srbiji i Mađarskoj. Maxportal prenosi njene utiske iz Beograda i Kanjiže.
Gradić Kanjiža na srpsko-mađarskoj granici prepun je izbeglica. U devet sati ujutro otvara se kavana “Venecija”, gdje izbjeglice mogu napuniti svoje nove mobitele i laptopove, otići u toalet ili oprati kosu u sudoperu.
U večernjim satima u centru Kanjiže nema mjesta. Stotine ljudi su se smjestile na dva centralna trga, ima ih blizu dvije tisuće. Kada padne noć, mrak je signal za pokret. Grupe izbjeglica od po 30-50 ljudi se pripremaju da ilegalno pređu mađarsku granicu. Stanovnici Kanjiže u tišini promatraju crne sjenke imigranata.
“Oni izađu iz grada, a onda ih pokupi romska mafija”, kaže taksist Viktor.
„Mi ne smijemo voziti ilegalce, ali Romi rade šta žele. Oni su glavni krijumičari izbjeglica širom balkanske rute. Romi izbjeglice dovoze do granice, a zatim ih kroz samo njima poznate puteve provode kroz šumu u Mađarsku. Sve je počelo u siječnju. Ljudi su počeli pristizati svaki dan. I protok se povećava. Iskreno, bili smo uplašeni, šta će biti s nama?”, kaže Viktor.
Europa je 2015. eksplodirala. Dvjema prethodnim imigrantskim rutama, onoj preko Gibraltara do Španjolske, i onoj preko Mediterana do italijanske Lampeduse, dodata je nova balkanska ruta. Prvo, turski Izmir pa grčki otoci. Prva žrtva je bilo poznato ostrvo Lezbos. Grci su mi rekli da Turci na svaki mogući način pomažu imigrantima. Priča se da Turska namjerno sponzorira izbjeglice i da ih bukvalno gura k međunarodnim vodama.
Onda Atena, Makedonija, Srbija, Mađarska, a zatim do Austrije, Njemačke, Češke Republike ili Slovačke. Čak je i Engleska iznenada otkrila da je status ostoka ne može spasiti od invazije. Tunel ispod La Mancha je svaki dan pun ogorčenih izbejglica. I u Njemačkoj je vlast morala da upotrebi vojsku koja je dala šatore za imigrante i zaštitila ih od ljutih mještana.
Od siječnja do srpnja samo Balkanskom rutom je prošlo stotinu tisuća, a predviđa se da će do kraja godine biti 250 tisuća. I sljedeća godine obećava katastrofu.
Mnogo puta sam izvještavala s “vrućih točaka” u svom životu vidjela veliki broj izbeglica sretnih kad dobiju komad kruha. Ali, ove izbeglice me impresioniraju blagostanjem i sposobnošću da brzo stvore vlastita pravila.
Izbjeglice u Beogradu – cilj Nemačka
Park u Beogradu, u blizini autobusne stanice, izgleda kao parkovi u mnogim europskim gradovima. Muškarci se umivaju u fontani, čitave obitelji spavaju na travi. Čim sam stigla u park bila sam upozorena od grupe momaka.
“Ne možete snima ovdje” – rekao je jedan od njih na pristojnom engleskom jeziku pokazujući na moju kameru.
“Tako!” – uzviknula sam i stavila ruke na kukove – “Park je javno mjesto, a ja sam novinar i radim svoj posao”.
“Ovde su naše žene!”
“Pa šta? Vaše žene nose hidžab i pokrivaju se od glave do pete. Ako im se ne sviđaju lokalni oobičaji, mogu se vratiti. Vi znate da je Beograd glavni grad pravoslavne države? I da žene ovde idu otvorenih lica? Koliko sati ste u Beogradu?” ,pitam.
” Tri dana” – zbunjeno je odgovorio.
“I postavljate svoja pravila? Ovo nije tvoja zemlja”, rekla sam mu.
Onda smo oboje smanjili ton i zaključili primirje. Moj novi prijatelj se zove Halid, iz Damaska je i ima 21 godinu.
“Ja sam Sirijac” – ponosno kaže. – “Nisu svi ovi Sirijci … ” prezrivo je pokazao na okolne ljude.
“A zašto je to važno?”, bila sam iznenađena.
“Oni lažu, da su iz Sirije. Samo je Sirija sada u modi. U svim novinama. Nitko nije zainteresiran za izbjeglice iz Iraka, Afganistana, Libije i Tunisa. Ovdje su čak i Afganistanci počeli da se nazivaju Sirijci.”
Halid i njegovi drugovi su pobjegli iz Sirije da ne bi bili regrutirani u vojsku.
“Zašto bih borio za Asada? Radije bih otišao u Njemačku” – rekao je.
“Zašto ne tražite azil u Grčkoj, Makedoniji, ili barem ovde u Srbiji?”
“To su sve siromašne zemlje” – prezrivo kaže Halid. “Ja čak i nisam znao da je Europa tako siromašna. Mi u Siriji smo prije rata živjeli mnogo bogatije. Samo na putu do Beograda platio sam posrednike 3.000 dolara. A dalje do Njemačke ću morati da dam još tisuću i petsto. Imam novac. Mogu platiti hotel za pet zvjezdica u Beogradu, ali mi nije dozvoljeno, jer su nam lokalne vlasti dale samo 72 sati da ostanemo u zemlji. Moja registracija je danas završena. Čak i ovdje u parku plaćam za tuš i toalet. Ali onda u Njemačkoj sve će biti besplatno: obrazovanje, pomoć, kuće za imigrante. To je dobro! Želim ići Ekonomski fakultet. Čim se naselim, preseliću i obitelj: dva brata, oca, majku, baku i tri sestre.”
Izbjeglice u Beogradu nisu iste kao sirijske izbeglice koje sam videla u Libanu. Oni koji su izgubili sve i koji polako umiru pod brutalnim suncem u prepunim kampovima o kojima niko ne brine. Oni koji su uspjeli doći u Europu su elita. S novcem i s ciljem.
Policija priznaje da postoje ekstremisti među migrantima. Ali, sve što policija može je da uzme otiske prstiju. Prije nego što nas je takozvani “Sleeper teroristi”. Kada je potrebno, oni “probude” i Europa će preplaviti val terora “.
Ahmedova osveta
Sa dr Ahmedom (kako je rekao da se zove) sam se upoznala u Kanjiži u kavani “Venecija”. Odmah sam obratila pažnju na ovog sina Afrike sa tamnim sjajnim licem, debelim, isturenim usnama i rukama kirurga.
Polako je pio kavu i pušio cigaretu. Predstavila sam mu se i započela razgovor. Razgovarali smo o tome šta je “moderno” a šta nije u ratu, i o tome da su sve izbjeglice uvjerili lokalne vlasti da su iz Sirije.
Dr Ahmed se nasmejao sarkastično. “U pravu si. Europa ne želi čuti o izbjeglicama iz Iraka i Afganistana. U njihovom slučaju su spremni da začepe uši vatom! A čak je i uvredljivo da se govori o izbjeglicama iz Libije. Francuska i Velika Britanija su bombardirale moju zemlju, a sada okreću glavu od nas. Oni kažu: eto, mi smo vam donijeli demokraciju, a vi niste znali iskoristiti plodove slobode! Ustvari vas Libijce treba biti sramota što ste iznevjerili naša očekivanja. Kajem se i ja sam ispao budala. Bili smo u euforiji kada je svrgnut Gadafi. Moj sin je bio dječak, oduševljavao se revolucijom, a na kraju je poginuo” govori Ahmed.
Njegovo lice je ostalo smireno i kada je govorio o svom sinu. To je taj fatalizam i suzdržanost stanovnika muslimanskog istoka.
“Imam dvije kćeri. Pobjegli smo u Egipat čim je počeo kaos ostavljajući grob svog sina. Ja sam doktor, ali u Egiptu nisam mogao naći posao na mom nivou. Svuda ima konkurencije. Nadam se da će mi u Europi priznati diplomu. Znam dobro engleski. Možda ću imati sreće,” kaže Ahmed.
“Ali mještani su u panici od invazije!” odgovaram. “Grci, Srbi, Mađari, Slovaci, Česi tvrde da nije njihova krivica što se Bliski Istok i Sjeverna Afrika dave u krvi”.
„Nemam primedbi na Srbe. Zasada. Ali Grčka, Mađarska, Slovačka i Hrvatska su članice NATO-a. Točno je da one nisu bombardirale moju zemlju, ali zar one ne uplaćuju novac u vojni šroračun NATO pakta? Zar ne šalju svoje vojnike u Afganistan i Irak? One neće moći izbjeći kaznu. NATO je krvlju okupao čitav Bliski istok i sada će slaba Evropa, koja se prepustila američkoj Sotoni, biti uništena. Naše žene će roditi mnogo djece i za pet godina će se lice Europe potpuno izmijeniti. Ja se tome ne radujem. Ja poštujem veliku europsku kulturu i ne želim da umjesto crkava ovde stoje minareti. Ali tako će biti. To je osveta. Inšalah!”, govori Ahmed.
