Ako Dorh ne reagira na prijevaru u Jasenovcu, ne treba ni postojati!

Naknadno ubacivanje imena u popis „žrtava" logora Jasenovac, koje se dogodilo početkom ovoga mjeseca, umjesto otkrivenih brojnih umnoženih imena, skandal je nad skandalima. S obzirom na činjenicu da je tema Jasenovca svih prošlih desetljeća, ali s nesmanjenom žestinom i u novije doba, ona kojom se anatemizira i današnju Republiku Hrvatsku i hrvatski narod bez obzira na to što je riječ o činjenici vezanoj uz Drugi svjetski rat i postojanje NDH, bilo bi od povijesne važnosti skinuti ju s dnevnoga reda tako da se jednom zauvijek utvrdi istina. Ovo što se sada nameće kao istina očito je politikantski mit. Zahvaljujući nekolicini slobodnih povjesničara i istraživača, razotkrivena je velika laž u slučaju Jasenovca. Prvo, oni su uvidom u službeni jasenovački popis žrtava ustanovili da je najmanje 14 tisuća osoba koje se kao žrtve pojavljuju u popisu dva, tri, pet ili čak 20-ak puta. Nadalje, utvrdili su da je logor Jasenovac postojao ne samo do 1945. nego i čak do 1951. te da su partizani u njemu provodili egzekucije svojih protivnika. Nakon tih otkrića službena režimska istina o Jasenovcu teško može opstati. Jasno je da Hrvatska ako želi imati pošten, čvrst i utemeljen odnos prema žrtvama mora sine ira et studio utvrditi istinu i prestati se klanjati mitovima koji su proizvedeni u laboratorijima velikosrpske politike. Ne učini li to, Hrvatska će i dalje živjeti politički i mentalno zarobljena tim mitovima, neslobodna, ponižena i ucjenjiva. Ako ravnateljica Javne ustanove spomen-područja Jasenovac šuti nakon ovoga skandala, ne smiju šutjeti Dorh i ostale institucije. Ubaciti u popis žrtava stotine i tisuće imena u jednome danu nikoga, ne će uvjeriti da su ta imena doista žrtve Jasenovca, jer ako jesu, zašto do sada nisu bile na popisu. Zbog prošlih, sadašnjih i budućih naraštaja, Dorh mora reagirati jer ako ovo nije povod za istragu, Dorh ne treba ni postojati. Iako uvijek lažu i nikad ni približno ne pogode rezultat, istraživanja političkoga nekih agencija svakoga mjeseca dobivaju status glavne vijesti toga dana kao da je riječ o pouzdanome i relevantnome ispitivanju javnoga mnijenja. Tako je agencija Promocija plus u istraživanju CRO demoskop početkom ovoga mjeseca objavila da rastu utjecaj SDP-a i njezina predsjednika Zorana Milanovića, a u padu je utjecaj HDZ-a i predsjednika te stranke Tomislava Karamarka. Koliko su mediji koji se oslanjaju i objavljuju istraživanja te agencije neslobodni i režimski, vidi se po činjenici da s druge strane ignoriraju rezultate agencije koja redovito pogađa rezultate izbora. Ankete i medijske korisne budale Koliko će se još morati dogoditi izbora na kojima će SDP i Milanović doživjeti debakl pa da ti mediji shvate i konačno priznaju kako su u ulozi korisnih budala? Ne znamo, ali znamo da su istodobno kad i ta agencijska istraživanja održani izbori za mjesne odbore u nekim gradovima u kojima HDZ nikad nije stajao blistavo. Na tim je izborima HDZ trijumfirao, čak toliko da je dobio apsolutnu većinu, a u jednome mjestu Varaždinske županije SDP je dobio – nula mandata. Pa sad, koliko su objektivni rezultati Promocije plus po kojoj cvate SDP, a vene HDZ, prosudite sami. Mate Matišić, hrvatski dramatičar i scenarist, napisao je dramu za ovogodišnje Dane satire u kojoj se priča o smrtima, a u sklopu toga jedna majka vadi kosti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Njezin je sin poginuo i nema grob, a predsjednik ima grob. Drugim riječima, Tuđmanu se pripisuje krivnja za sve smrti sinova koje je pokosila brutalna srbijanska agresija na Hrvatsku. Matišić blebeće nešto o tomu da umjetnici moraju uvijek biti protiv struje, a prvi on nije protiv one prevladavajuće struje u osnovi koje je mazohistički imperativ pljuvanja i izrugivanja vlastitome identitetu i vlastitome narodu. Samo ako lažeš i vrijeđaš vlastiti narod i državu, možeš danas u Hrvatskoj dobiti novac, a u inozemstvu nagrade. Inače, sve što je dosad napisao ovaj netalentirani autor u hrvatskoj književnosti je jedno veliko ništa. Duboko frustriran zbog te činjenice, Matišić poput svih ambicioznih diletanata pribjegava lukrativnoj struji i shemi s neukusnim provokacijama čime razgaljuje dušu svim mrziteljima Hrvatske. U njegovim Anđelima Babilona gradonačelnik spolno opći s ovcom, a u ovoj drami, budući da zna da bez jake provokacije i laži ne znači ništa, ubacuje prizor vađenja Tuđmanovih kostiju. Jadan je autor bez talenta i bez identiteta jer mu ništa nije ni jasno ni sveto.