ANALIZA MARKA FRANCIŠKOVIĆA: Putin provodi politiku Novog svjetskog poretka, a ne ruske interese!
Putin je Rusiji zabio autogol na domaćem terenu i sa igračem više. To bi nogometnom terminologijom bio sažeti komentar aktualnih zbivanja u Ukrajini i Krimu. Naravno, bilo bi poželjno obrazložiti ovu tvrdnju. Stoga krenimo redom. Ova Putinova politika postigla je to da se uzima ono što se ionako već imalo (Krim vojna baza Sevastopolje), ali se zato izgubilo ono što se trebalo zadobiti za sebe i svoje interese (cijela Ukrajina). Stoga, gledano sa pozicije dugoročnih, strateških, ruskih, nacionalnih interesa, način na koji se Putinova Rusija postavila naprosto je neshvatljiv sa pozicije zdravog i mudrog državnika. Na neki način ovakvim potezima i ovakvom politikom, Putin kao da radi po željama Zapada (SAD, EU, NATO) a istovremeno se na pojavnoj razini prezentira kao oponent istome. Je li se ovdje radi o državnoj nesposobnosti, neznanju, ili je pak riječ o zakulisnoj igri globalizacijskih operativaca, razmještenih na svim stranama, ostaje na razini špekulacije i pretpostavke ali ipak ostaju činjenice koje bodu u oči i navode čovjeka da sve skupa stavi pod znak sumnje.
Naime, Putin umjesto da radi na podviranju i reformirajnu NATO-a kao prijetnje Rusiji i ruskim nacionalnim ciljevima, sad je dao NATO-u smisao postojanja i homogenizirao je uz NATO upravo ove zemlje članice koje najbliže zapadnim ruskim granicama. Od Baltika preko Poljske sve do Turske, Putin je potpuno nepotrebno Rusiji stvorio neprijatelje. Odnosno, bolje rečeno dao je propagandnoj mašineriji materijala da to tako odradi i da se potpuno marginaliziraju sve proturuske snage. Ekspresno slanje američkih borbenih zrakoplova u Estoniju i Poljsku samo je početak dodatne militarizacije tog Rusiji bliskog područja a biti će prije ili poslije dovršen instalacijom tzv. proturaketnog štita. Dakle, dogodit će se upravo ono protiv čega se Rusija cijelo vrijeme borila i žestoko protivila. I ne samo to, nego dugoročno se postavljanje elemenata tog oružanog sustava može očekivati i u Ukrajini. Točnije, u onomu što od Ukrajine ostane nakon ovog procesa komadanja u kojemu je još uvijek neizvjesno koliko će ukrajinskog prostora Rusija sebi pripojiti a koliko će Ukrajine ostati kao Ukrajina.
Iz ove geopolitičke predodžbe, ne treba izostaviti moguću ulogu Turske i potencijalno prebacivanje poraženih snaga islamista iz Sirije prema Krimu, odnosno prema Rusiji u cijelosti. I to iz više pravaca, od već dugo postojećeg pravca kroz Kavkaz, sada i iz pravca Krima, tj. Crnoga mora. Namjerna produkcija sukoba na Krimu, između Rusa i Tatara biti će prezentirana i doživljena kao sukog kršćana i muslimana a ova NATO Turska će to iskoristiti da se istakne kao branitelj islama. Ono što Turska ima kao svoj glavni adut je kontrola izlaska iz Crnog mora kroz Bospor. Dovoljno je da situacija na Krimu eskalira u opisanom smjeru 'sukob civilizacija' pa da to navede Tursku da odigra svoj glavni adut i poništi sve ugovore o slobodnom prolazu kroz Bospor pri tome se pozivajući na jednako tako, rusko poništavanje ugovora o očuvanju i garanciji suvereniteta Ukrajine koji je potpisan kada se Ukrajina dobrovoljno odrekla nasljeđenog nuklearnog arsenala. U takvom razvoju događaja odvija se sukob islamista koje predvodi i usmjerava Turska (ista Turska koja je osim što je NATO članica i bliski izraelski saveznik) sa Rusijom koja je po ovome kako sad djeluje na primjeru Krima iskazuje otvorene carističke, velikoruske aspiracije, a svojevrsni kamen temeljac tih aspiracije je ponovno osvajanje Konstantinopola, odnosno, sa tog velikoruskog gledišta, oslobađanje istoga. Kako se strane mogu dalje razvijati, kako se situacija može dalje zakomplicirati, teško je sad nagađati, no , svakako da, kako god bilo ovo sada ide na ruku producentima kaosa iz kojega se planira uvesti nekakav red. Jasno, za globalni red, za globalni poredak, potreban je i globalni kaos.
Da ova analiza ne bi bila samo kritika i eventualno protumačena kao kritizerstvo treba ponuditi i viđenje o tome što i kako je to Putin trebao zaštititi ruske nacionalne interese i koja bi to bila politika Rusije, on a istinski korisna kako i za Rusiju tako i za svijet. U prvom redu to bi bila politika koja bi Rusiju razvila u zemlje bogatog srednjeg staleža, zemlja koja prosperira u svakom pogledu, od kulture, preko ekonomije pa sve do demografije. Da bi se to ostvarilo, mora se izaći iz ovog sadašnjeg monetarnog modela, prestati biti dijelom globalnog federalnog sustava (Svjetska banka, MMF) i pripadnika trgovinskog kalupa(WTO). Znači provoditi i svijetu ponuditi alternativu ovom aktualnom financijskom poretku. Glavna stvar u toj alternativnoj financijsko monetarnoj politici je plasman nacionalne valute bez kamatnog opterećenja te time stavljanja novca u službu čovjeku umjesto da je kao nada kroz kamatu čovjek stavljen u službu novca. Putin svih ovih godina radi sve suprotno tome i Rusiju čvrsto veže uz svjetski financijski sustav te pristaje na igru WTO-a (Svjetske trgovinske organizacije). Znakovita je prijetnja Rusije da će u slučaju sankcija prestati otplaćivati stranim bankama (u prvom redu američkim, iako to nisu američke banke nogo privatne banke locirane u SAD-u) i kako će se prestati koristiti dolar kao valuta u međunarodnoj trgovini. Tu prijetnju korporativno-režimski mediji jedva da su objavili a nekom suvislom komentaru nema ni traga. Pravi ušutkani komentator bio bi onaj koji bi postavio pitanje, zašto uopće Rusija ima ta zaduženja i zašto Rusija cijelo vrijeme neupitno prihvaća američki dolar kao valutu za međunarodnu razmjenu?
Naime, da Rusija vodi istinsku, suverenističku politiku onda bi se kroz svoj autonomni financijski sustav odijeljen od globalističkog bankarskog nepotizma razvila u bogatu i prosperitetnu zemlju sa značajnom i bogatom srednjom klasom. To bi onda bila sasvim jedna drugačija pozicija Rusije kako u odnosu prema svojemu unutarnjem uređenju, tako i u odnosu prema svojemu okruženju. Jer, sasvim bi drugačija priča bila sada u Ukrajini da Rusija nudi ono što Ukrajinci sada naivno percipiraju da će dobiti približavanjem EU i SAD-u. Isto vrijedi i za npr. Poljsku, Rumunjski ili bilo koju drugu europsku zemlju, uključujući i Njemačku. Izgrađivanjem bogate, prosperitetne i u svakom pogledu rastuće Rusije, Putin bi na najbolji mogući način reformirao NATO savez koji je uključen u američku strategiju okruženja Rusije uz istovremeno djelovanje raznih pripadnih agenata na području Rusije iznutra. No, Putin umjesto da taj proces preokrene, on kao da se trudi dati što više materijala na raspolaganje neprijateljima Rusije kao nacionalne države, kao suverene države. S druge strane, ovakav sadašnji model podobnih oligarha, model jedne malobrojne super bogate klase slabi, i ne razumije srednju klasu i ostatak države koji živi u siromaštvu. To sve skupa nema nikakve suštinske razlike u odnosu na ovaj globalizacijski koncept Novog svjetskog poretka gdje će na koncu procesa postojati samo dvije klase; malobrojna vladajuća super bogata kasta i masa osiromašenih ljudi bez ičega svojega, u biti klasa robova koji misle da nisu robovi.
Čak i po modelu podržavanja bezidejnog i pohlepnog Janukoviča, Rusija se suštinski ne razlikuje od sukladne tradicije američkog podržavanja gramzivih i samozasljepljenih diktatora od Latinske Amerike do Afrike, Bliskog istoka, Azije itd. Mudra politika bila bi da se nakon izgrađivanja i razumijevanja sebe podržavaju one snage koje su na tragu sukladne politike za istinsko opće dobro. Janukovič to definitivno nije niti je ikada bio. I kako je Putin mislio preko jednog takvog lika zadobiti "srce i umove" Ukrajinaca? Naravno, isti vrijedi i za zapadnjačku lutkicu Juliju Timošenko ili za boksača Klička kojeg sad formiraju kao lidera, no upravo se o tome i radi, da Ukrajincima se trebala ponuditi alternativa, a ne lice i naličje iste medalje. Janukovič ili Timošenko(ili Kličko po novome) u čemu je razlika? Hoće li Ukrajina biti podložna EU ili Rusiji a ni jedna ni druga u suštini ne odstupaju od interesa globalističkih igrača iz pozadine zbivanja. Kada se sve promotri sa distance, aktualna zbivanja oko Ukrajine izgledaju kao primjer Hegelijanske dijalektike gdje postoji teza (EU, SAD), i antiteza Rusija da bi se došlo do sinteze-Novog svjetskog poretka.
- Autor: Marko Francišković
- Photo: freeimages.com
