ANALIZA: Na djelu je islamska "okupacija nogom"

ANALIZA: Na djelu je islamska "okupacija nogom" - U Daytonu je (is)planiran zločinački pothvat tenk-pregovarača

Suvremena bremenitost Bosne i Hercegovine traži žurni sastanak novih daytonista, onih koji su žrtve ovog zabetoniranog pa i propadajućeg stanja, koje je posljedica nepravde izbačene iz Daytona i daytonskog političkog laboratorija. Iz laboratorija u kojem se eksperimentira s ljudima i ljudskim sudbinama, iz istog onog u kojem se eksperimentira nekom novom strategijom održavanja rata mirom. Mirom u Bosni i Hercegovini koji je, po svim definicijama okupatorskih ratova, zapravo rat. Rat koji zaista nije onaj zaustavljeni u Daytonu, ali jest nastavak onoga koji je započet, i vođen, u Bosni i Hercegovini.

Za nastavak rata u Bosni i Hercegovini, poslije Daytona koji se neopravdano, ne zaslužno, kiti perjem mira, može se ustvrditi, uz to što je nastavak građansko-konfesionalnog beha sukoba za teritorij i jedan oblik hladnog rata u podijeljenom „svijetu u malom“. Onog hladnog rata iz prošlosti podijeljenog svijeta, kada je svjetski mir održavao strah od modernog oružja za masovno uništenje. Mirnodopski rat u Bosni i Hercegovini sličan je onom hladnom svjetskom ratu i po činjenici da je Bosna i Hercegovina, kao začetnik nekih, napose ovog rata iz devedesetih godina prošlog XX. stoljeća, izašla kao podijeljena zemlja. Svijet ju je u nekoj američkoj „jalti“ podijelio. Podijeljena između sudionika rata i sukoba interesa koji se lome na tom prelomljenom dijelu još uvijek neujedinjene Europe. I današnji mir u Bosni i Hercegovini održava svjetski zapadni strah od islamskog vjerskog terorizma, koji cunamijski ruši sve stečevine slobodnog i demokratskog, pa zašto ne reći i kršćanskog svijeta. Ne može se zvati mirom, jer to mir nikako nije, daytonskom nepravdom zabetonirano genocidno ratno stanje, koje u svom tinjajućem panju nije ugašeno. Daytonom je zapravo rat u Bosni i Hercegovini još više potpaljen i naložen dvijema cijepanicama koje će, na žalost, još dugo goriti sve do jednog neminovnog i bezalternativnog pravednog rješenja te ratne buktinje, koju svakim danom sve više lože kako izvana tako i iznutra.

Mir, uz sve druge kockice koje ga čine mozaično i nezamjenjivo vrijednom kategorijom ljudske civilizacije ima zadaću jamstvo povratka svih prognanih i izbjeglih žrtava rata. To bi trebala biti najveća snaga i vrijednost mira, budući da se povratkom prognanika i izbjegli jamči i sigurnost onima koji su ostali tijekom sukoba na svojim ognjištima. No, na žalost, daytonski mir na tom dijelu svoje vrijednote, ne samo da nije ućinio ništa, već zbog toga što je potakao, zapravo sudjelovao svojim nećinjenjem u velikoj mjeri u progonu onih koji su bili ostali i tijekom rata u svojim domovima na svojim prostorima.

Potvrđuje to činjenica brojke od 100 tisuća daytonskim „mirom“ prognanih Hrvata u ova dva desetljeća daytonskog eksperimentiranja u podijeljenoj Bosni i Hercegovini. To je jedna četvrtina od onih prognanih Hrvata u ratu, bilo od strane Srba ili Muslimana. Sto tisuća prognanih Hrvata u daytonskom (ne)miru, nepravdom kao oružjem daytonskog mira, dvoentitetsko podijeljena tronacionalna Bosna i Hercegovina, znak je kako u toj zemlji nema istinskog mira, i da rat traje. Nije mir samo stanje utihnutog oružja, i odsutnost oružanog sukoba dviju ili više, u beha slučaju triju strana. Zar je ovo mir, zasigurno da nije. Ovo je nastavak beha sukoba samo drugim sredstvima, ali jednako razarajući, najvidljivije u etničkom čišćenju koje traje dva desetljeća. Etničko čišćenje je i svaki ubijeni hrvatski povratnik, i svaka bošnjačka zabrana Hrvatima na svoj TV program, na svoje škole na hrvatskom jeziku. Etničko čišćenje je i bošnjačko odbijanje hrvatskog traženja novog, pravednog za sve tri njena naroda, ustroja Bosne i Hercegovine, koje je jedino u troentitetiziranju tronacionalne zajednice. Etničko je čišćenje Hrvata i bošnjačko skrivanje masovnih grobnica poubijani i masakrirani hrvatskih civila i vojnika, (Maljine), kao i nekažnjavanje zločinaca iz reda svog naroda (Mlaćo) i drugi.

I zbog toga je daytonski „mir“ u Bosni i Hercegovini daleko gore i teže stanje od hladnog rata, koji je desetljećima osiguravao i čuvao svjetski mir. Posljedice daytonskog „mira“ su gotovo ravne onim iz vremena hladnog rata, koji je dijelio, ali kao takav i ne ujedinio, svijet. Kako onda, s kojim argumentima i pokazateljima očekivati da beha hladni rat, zamrznut u Daytonu, donese, bilo mir, bilo ujedninjenje Bosne i Hercegovine. To su očekivanja veliki iluzionista, jer mir se ne može graditi na nepravdi.

Kako je rat djelo nepravde i laži, tako je i mir djelo pravde i istine. Na žalost, u svem svom siromaštvu, gotovo svakog predznaka, a koje je vjerni polutisućljetni suputnik Bosne i Hercegovine, pa čak i dio njenog identiteta, ta zemlja je danas, kao možda nikad dosad, najsiromašnija u pravdi i istini. I ono malo,  što je bilo prije građansko konfesionalnog sukoba za teritorij, pravde u nepravednoj, i istine u prisilnoj istini, Bosne i Hercegovine, Dayton je potpuno urušio, kako bi taj prostor proglasio, i potvrdio, nastambom tamo neki balkanskih plemena, koja se u povijesnim razdobljima ubijaju i međusobno istrjebljuju.

Time su daytonisti, napose tenk pregovarač, što je dio izvozne „tenk demokracije“ u svijetu, pretvorili u suvremenu svjetsku arenu, sukoba malobrojnijeg hrvatskog Davida i brojnijeg srpskog i bošnjačkog Golijata. Prebrojavši nacionalna i vjerska krvna zrnca beha plemena brojnijima daytonisti označiše rezervate, Srbima tzv. Republiku srpsku, Muslimanima federaciju, a onaj malobrojniji plemenski dio, Hrvate, predadoše im na odstrjel, koji traje dva desetljeća.

Naime, nakon što je u američkoj vojnoj bazi Dayton američki tenk-pregovarač obespravio, politički vojno razoružao hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, a ćime je Dayton postao na neki način nastavak Križnog puta Hrvata, ostavio ga je tada tako bespomoćna u federacijskim i republičko srpskim lancima da sam bije bitku i za sebe i za svjetsku pravdu u cjelini. Prvi korak hrvatskog uspjeha na tom svjetskom bojnom polju za pravdu i pravednost je demokratska prisila svjetske zajednice da Bosnu i Hercegovinu ustroje na načelu tri naroda, tri entiteta. To je jedino pravedno, europsko i demokratsko rješenje, koje ispunjava sve suvremene norme ljudskih prava i nacionalnih sloboda. Jedino tako uređena Bosna i Hercegovina ispravlja „planirani zločinački pothvat tenk pregovarača“ i srpsko-muslimanske tajne pregovore podjele zemlje.

U ovoj muslimansko-emigrantskoj invaziji na Europu i europske vrijednosti, na europski kršćanski identitet, kroz opravdani strah Europljana od ove mirne okupacije, „okupacije nogom“ kako se čuju glasovi islamskih vjerskih vođa iz država iz koje emigranti marširaju, može se i mora razumjeti i strah Hrvata u Bosni i Hercegovini od povratka osmanizma, od islamskog radikaliziranja beha Federacije i od daytonske nepravde koja im je nanesena.