ANDRIJA MATIJAŠ PAUK: Vrli muž domoljublja i ratničke časti

Dok su susjedni nam narodi baštinili blagost mira štićenu utvrdom Predziđa, mi smo redovito najbolje svoje sinove zidali u to Predziđe, braneći tu među uvijek tvrdog sraza religija i civilizacija, čas ovdje čas ondje, ali svaki puta na zemlji hrvatskoj.

Kroz vihor vjetrometina kojima je prohodio hrvatski je narod povijesnom pamćenju, uz najveće svoje sinove duha i stvaralaštva, darovao vrle muževe živog svjedočanstva domoljublja i ratničke časti. Dok su susjedni nam narodi baštinili blagost mira štićenu utvrdom Predziđa, mi smo redovito najbolje svoje sinove zidali u to Predziđe, braneći tu među uvijek tvrdog sraza religija i civilizacija, čas ovdje čas ondje, ali svaki puta na zemlji hrvatskoj.

Još jedanput, sada značajnije nego ikada, kao feniks iz pepela, krvlju najbiranijih sinova našeg roda uzdiže se naša Domovina iz ropstva dvostruka i biva svakodnevno većom, sigurnijom i poštovanijom. Vraćajući čast obeščašćenim našim svetinjama, donoseći slobodu prijestolnicama hrvatskih plemića i kraljeva, još jedanput povijesni usud upravo nama dodjeljuje ulogu obrane vrednota zapadne civilizacije i postizanja crte nove globalne podjele interesa svjetskih moćnika. Iz tih je razloga ovaj sam konac drugog milenija razdoblje prevažno; bijahu to godine kušnje i strepnje, prkosa i nade, viteških podviga i, na koncu, ploda obilata. U jedva tri mjeseca, od srpnja do današnjeg dana, snaga hrvatskog oružja i srdaca junačkih pregazi pred sobom neman još uvijek žilavu. Grahovo i Glamoč, pa onda Knin, Jug i Sjever, Šipovo, Jajce i Drvar, Varcar Vakuf i kliješta ranjenom četnolikom čudovištu nastanjenom usred Banove Luke - tog hrvatskog biser grada na Vrbasu. Trebalo je proći svu surovu ćud Dinare i Golije, istjerati zvijeri iz šuma Vitoroga i Mliništa, slomiti tu silinu oružja od Drvara grada do Vrbas rijeke. Nu, prohod bijaše maestralan, do sada neočitovan, ratničkim umijećem i najprobranijim bojovnicima danomice se ulazilo u nove dosege vještine ratovanja. Kroz ove ljute boje, sa svojom Četvrtom, na samom njezinu čelu, jedan je bojovnik, ljuta kova, svojim podvizima pisao živu legendu. Stožerni brigadir Andrija Matijaš bojevi postroj svojih tenkista redovito je vodio iz samih središta okršaja, bijaše to zapovjednik za kojim se išlo, čijoj se lucidnosti i odlučnosti vjerovalo, čije je junaštvo uvijek bilo poticajem za naprijed. U ljutom kršu hrvatskog Juga '92., tenkist bez tenkova, ali ratnik srca junačkog, već tada biva prepoznat i upamćen kao vitez neupitan. Rastom Četvrte i Mate sa svojim tenkistima izrasta u samu oštricu ubojitosti naše najmoćnije postrojbe, u njoj je promaknut sve do njenog dozapovjednika. Svi podvizi Andrije Matijaša jesu spomenička baština Četvrte, nadahnuće ratnicima koji će okončati ono što su s Matom zajedno naumili. Njemu nije trebalo poginuti da bi bio velik, on je jednostavno, prije nego je pao, veliki grob sebi pripravio. Jer Andrija je Matijaš uz sve ratničke kreposti u sebi nosio širinu čovještva, očitovanu toliko puta pravičnošću, solidarnošću, i nadasve duhovitošću kojom je obilovao. Mi, koji smo ga poznavali, imali smo privilegij dijeliti tvrde vojničke zalogaje s čovjekom čiji je život, u punini značaja, bio vrijedan da se zbude. Veličina njegova viteštva zrcali se u trostrukom ranjavanju u jednome danu, tijekom operacije Maslinica, ali Mate nije posustajao sve do u osvit samog konca rata. Umorno tijelo Andrije Matijaša naći će smiraj u škrtoj crvenici hrvatskog juga, u kolijevci i Arki našeg trajanja, a veličina njegova duha priskrbit će mu mjesto u Panteonu hrvatskih vojskovođa, velikaša i vitezova! Njegovoj duši Svesilni neka podari pokoj vječni! U Drvaru na dan pogibije generala Matijaša, 9. listopada A.D. 95.  

• Autor: 7Dnevno 8.kolovoza, 2014.
• Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL