Ante Klarić u Bujici: “Gledao sam smrti u oči i s 15 godina preživio četverored!“

Povlačio sam se s hrvatskim vojnicima od Neretve do Dravograda, tamo su nas zarobili Titovi partizani, imao sam samo 15 godina i gledao smrti u oči – ispričao je u Bujici na Z1 televiziji Ante Klarić iz Omiša, jedan od rijetkih živih svjedoka Križnoga puta. Klarić je objavio knjigu 'Hod sa smrću', kojoj je predgovor napisao bivši predsjednik Hrvatskog državnog sabora dr. Nedjeljko Mihanović. Od 1998. Predsjednik je 'Hrvatskog domobrana' u Omišu. Svake godine dovede na Bleiburg pun autobus Hrvata. Sutra ide na njegovo 21. hodočašće... Klarić i njegovi domobrani imali su prošle godine problema kod prelaska slovensko-austrijske granice autobusom, a nažalost, očekuje ih i ove godine: - Meni se čini kao da nismo u Europskoj uniji. Ne znam je li to smišljeno, ali nezadovoljni smo tretmanom kada ulazimo u Austriju. PROSVJEDNICI PROTIV BLEIBURGA PODSJEĆAJU NA ONE ŠTO SU RUŠILI VUKOVAR! Komentirao je i prosvjednike koji su se protiv Bleiburške komemoracije, zajedno s Habulinom i tzv. antifašistima iz Hrvatske, već okupili u Bleiburgu, a za sutra najavljuju prosvjede na čak tri mjesta: - Mene takvi podsjećaju na one što su razarali Vukovar! Ja sam kao dječak s hrvatskim vojnicima prošao povlačenje od Gabele do Dravograda i nikada nisam vidio da je ubijeno staro i nejako... Klarić je iz Zeljovića, župe Krila Jesenice: - Kao mali sam ostao siroče. Majka Mara umrla je pri mom porodu, a otac Ivan 1944. godine, kada sam imao samo 14. O meni se nitko nije brinuo, bio sam prepušten sam sebi. Nagon za opstanak odveo me na more, ukrcavao bi se na parobrod do Metkovića kao slijepi putnik. Tamo su me hranili talijanski vojnici, bili su dobra srca. Završio je u Metkoviću, gdje se za njega brinula jedna mlada Židovka: - Zvala se Rahela. Zapazila me je kada sam pjevo. Bila je jako lijepa djevojka, a ja prljav, uvijek u istoj robi... Uhvatila me za ruku i odvela u jednu lijepu vilu. Kupala me svake subote. Nikad do nešto tada tako lijepo nisam doživio. “Ubrzo sam završio u Gabeli kod jedne ustaške postaje koja je čuvala most,“ nastavlja svoju životnu priču Ante Klarić: “Vojnici su mi rekli – Mali, ideš s nama, bit će ti dobro. Dali su mi da im nosim hranu tri puta dnevno, imao sam hrane u izobilju, bilo je dobro i meni i njima...“ DJEČAK U KOLONI SMRTI Kad je krenulo povlačenje, Ante Klarić prošao je s vojskom dugačak put preko Mostara i Banja Luke, sve do Zagreba: - Nas 80-ak su poslali u školu za pitomce, ali bio sam tamo vrlo kratko, dva mjeseca. Bio sam presretan da mogu učiti i nešto postići u životu. Ali, brzo sam osjetio da nastave nisu redovite i da nema više učitelja... Šestog i sedmog svibnja 1945. kulminiralo je napuštanje Zagreba, za koji Klarić tvrdi da nije bio oslobođen, već okupiran 08. svibnja: - Neka to gledatelji sami procjene; kada smo izašli iz vojarne na ulicu to je bio jedan mravinjak ljudi, svi su išli samo u jednom pravcu. To je bilo povlačenje, a ne doček “oslobodioca“. Pričalo se da gdje god prođu partizani – ubijaju. Svak je htio spasit svoje... Zagreb je bio pun ljudi iz cijele Hrvatske... Ante Klarić zarobljen je kod Dravograda, nakon nekoliko dana mukotrpnog povlačenja: - Zarobljeno nas je više od 140.000. Završio sam u četveroredu. Vodili su nas prema Celju... Ljudi su već bili premoreni, gledao sam kako umiru u koloni... Pomagali su jedni drugima, a ja sam čuo povike: “Izdržite, ubijaju otraga!“ Čuli su se pucnjevi... “Moram priznati da sam se kao dječak bojao,“ priznao je Klarić i kroz suze rekao: - Spasila me je moja pokojna baba koja me je naučila moliti Boga. I ja sam molio. To mi je dalo snage. Kroz četverored sam išao naprijed i naprijed... Satima sam tako hodao i došao na čelo kolone. Jedan partizanski oficir me je pogledao, vidio je malo sitno dijete, a iza su masovno ubijali... “Hajde bre, zove te kapetan,“ viknuo je na mene partizanski vojnik i odveo me do tog kapetana. Kada me pitao “Što ti mali radiš ovdje,“ rekao sam mu da sam bio s ustašama. Vidio je da sam naivan i pitao me jesam li gladan, izvadio je komadić kruha... To mi je nešto najslađe što sam pojeo životu. KAMIONI SU CIJEU NOĆ ODVOZILI LJUDE... Ante Klarić i još desetorica dječaka preživjeli su čudom logor u Celju: - Probudio sam se u žici. Kamioni su cijelu noć odvozili ljude. Govorili su nam da ih ubijaju... I tako dva dana. Na razglas su nam puštali pjesme o Titu. Odjednom s razglasa čujem poziv – da svi rođeni 1930. i 1931. izađu van. Izašlo nas je jedanaest. Prvo smo mislili da je gotovo, ali ipak – nisu nas strijeljali. Pretpostavljam da je onaj isti kapetan rekao da među nama ima i djece i da nas je izvukao. Klarić je imao težak život. Obitelji nije imao pa je kao sluga poslije rata išao raditi u Slavoniju, nakon toga je bio na javnim radovima. Desetljećima nikome nije smio govoriti o tome što je sve preživio: - Bilo je opasno spominjati bilo što o Bleiburgu. A onda je došla '90. Počelo se govoriti slobodnije, učlanio sam se u HDZ, nastavio tamo gdje smo stali... “Kad se dogodila Hrvatska, nitko nije bio sretniji od nas, a sada se događaju malo čudne stvari,“ komentira Ante Klarić aktualnu situaciju i nastavlja: “Da je Tuđman barem poživio još koju godinu i napravio lustraciju, onda nam se ne bi događalo ovo što nam se događa danas.“ Komentirao je i pokušaje zabrane Bleiburške komemoracije: - Toliko sam žalostan što to netko uopće dovodi u pitanje. Pa i najortodoksniji zlikovci, naši protivnici, imaju svoje žrtve. Jel' oni idu na svoje grobove?! Mi kada idemo na Bleiburg idemo simbolično, jer su naši mrtvi razasuti diljem Križnih puteva. Bleiburg je simbol stradanja i kada idemo na Bleiburg kao da dolazimo na groblje, jer drugih grobova nema... U JASENOVAC U NAJVIŠEM SASTAVU, A NA BLEIBURG ŠALJU IZASLANIKE Na pitanje zašto visoki državni dužnosnici na Bleiburg idu poskrivečki ili šalju izaslanike, Klarić odgovara: - U Jasenovac idu u najvišim sastavima, a na Bleiburg šalju izaslanike. Sramota. Kada je predsjednica polagala prisegu to je bila moja radost i moja sreća, a šta joj se poslije dogodilo?! Ona je moja predsjednica, poštujem je, ali sam i razočaran. Žao mi je Kolinde, ona može opat biti predsjednica, ali što se mene tiče, više nikada neće biti ono što je bila. Komentirao je i Andreja Plenkovića koji sutra neće biti na Bleiburgu, već s Angelom Merkel u Zagrebu: - On je obrazovan čovjek, pametan, stasit, samo mu još fali da je pravi državnik koji radi u interesu Hrvata. Čovjek ima osjećaj da Plenković to ponekad ne čini. Ipak, Klarić je najoštriji bio prema bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću, zbog njegove izjave o fratrima kao “legitimnom vojnom cilju“: - Što da vam kažem, kada takvu gadost može izgovoriti čovjek koji se naziva doktorom?! To je sramota za njega i za sve one koji su ga poštovali.