ANTE NAZOR: Hrvatska je napadnuta Domovinski rat za Hrvate je bio borba za život, za opstanak i opstojnost u svojoj domovini

Vjerujem da će ovaj sudski proces prije svega dokazati odgovornost srbijanskoga vodstva iz 1990-ih za agresiju na Hrvatsku, agresiju koja je provedena zajedno s JNA. Izvori jasno pokazuju da je JNA 1991. zapravo postala sredstvo provođenja velikosrpske politike, da je praktično djelovala kao srpska vojska s ciljem ostvarenja ciljeva koji su bili sukladni ciljevima politike tadašnjega srbijanskoga vodstva. Većina ljudi s kojma sam razgovarao zadovoljna je s dosadašnjim izlaganjem hrvatskih predstavnika na sudu u Haagu tijekom sudskog postupka vezanog za pitanje genocida. Mogu ponoviti riječi izvjestitelja HTV-a iz Haaga, nakon izlaganja prvoga dana, da je to bio svojevrsni sažeti pregled novije hrvatske povijesti. Izjavu bivše glasnogovornice tužiteljstva međunarodnog tribunala u Den Haagu za zločine u bivšoj Jugoslaviji, kao i mogući ishod sudskog postupka, ne želim komentirati, jer je riječ o procjenama o pitanjima iz domene pravosuđa, pa o tome neka govore pravnici. Tim više jer i dosadašnje presude na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, iako nije riječ o istim sudovima, pokazuju da se prilikom donošenja odluka suci ne drže uvijek zaključaka do kojih dolaze povjesničari, na temelju izvora i cjelovito prikazanoga procesa. No, želim naglasiti da, bez obzira na konačnu presudu u ovom procesu, koja će odrediti je li tijekom 1990-ih u Hrvatskoj počinjen genocid ili nije, ostaje činjenica da je uzrok ratu u Hrvatskoj i BiH velikosrpska politika, da je 1991. srbijansko vodstvo, uz pomoć JNA, provelo agresiju na Hrvatsku u kojoj je okupirana gotovo trećina teritorija Republike Hrvatske, te da je cilj te agresije bio pripojiti dijelove Republike Hrvatske Republici Srbiji, kako bi se ostvario plan velikosrpskih stratega da „svi Srbi žive u jednoj državi“. Jednako tako, bez obzira na ishod procesa koji je započeo u Haagu, njegova važnost je u tome što će biti otvorena neka pitanja o kojima do sada nije raspravljano na međunarodnim sudovima. Dakle, to je prilika da se na neki način isprave nedostaci u radu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, u Haagu, koji se također bavio događajima iz 1990. na području bivše Jugoslavije. Primjerice, ignoriranje i prešućivanje odgovornosti vodstva JNA za razaranje Vukovara i ubijanje njegovih stanovnika, jer nitko od najviših dužnosnika JNA nije osuđen za taj zločin. Držim da nitko ozbiljan ne može povjerovati da je za razaranje Vukovara i zločine nad njegovim stanovnicima odgovoran samo Goran Hadžić, kako to sugeriraju dosadašnji postupci spomenutoga suda. Vjerujem da će ovaj sudski proces prije svega dokazati odgovornost srbijanskoga vodstva iz 1990-ih za agresiju na Hrvatsku, agresiju koja je provedena zajedno s JNA. Izvori jasno pokazuju da je JNA 1991. zapravo postala sredstvo provođenja velikosrpske politike, da je praktično djelovala kao srpska vojska s ciljem ostvarenja ciljeva koji su bili sukladni ciljevima politike tadašnjega srbijanskoga vodstva. Činjenica je da nisu imali pomoć srpskih vlasti iz Beograda pobunjeni Srbi iz Hrvatske nikada ne bi krenuli u pobunu protiv nove, na demokratski način izabrane hrvatske vlasti, jednako kao što je činjenica da se srpsko vodstvo ne bi odlučilo za provedbu novog velikosrpskog projekta da na svoju stranu nije pridobilo JNA. Zajednički interes srbijanskog vodstva i vodstva JNA razlog su njihova zbližavanja – centralizirana država, odnosno očuvanje Jugoslavije kao strogo centralizirane države s prevlašću i političkom dominacijom najbrojnijega, srpskoga, naroda u njoj. Vjerujem da će nakon ovoga procesa u Haagu svjetskoj javnosti biti mnogo jasnije činjenice o uzroku rata, odnosno o tome čija je politika dovela do rata, te da nije primjereno izjednačavati odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im. Izvori pokazuju da su od sredine 1980-ih u Srbiji započele pripreme za provedbu novog velikosrpskog projekta, koji je na tragu dotadašnjih velikosrpskih projekata, a možemo ih pratiti najkasnije od prve polovice 19. stoljeća. Dakle, uzrok rata je kontinuitet velikosrpske politike, a ne konglomerat loših politika, kako to neki pokušavaju interpretirati. Zajedničko svim tim projektima je da je zapadna granica zamišljene / planirane Velike Srbije duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti koju su tijekom agresije na Hrvatsku zagovarala tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji. Dakle, u tom kontekstu, ovaj je proces potreban i zbog sadašnjega stava srbijanskoga vodstva, koje negira odgovornost Srbije i srbijanskog vodstva iz 1990-ih za rat u Hrvatskoj, odnosno za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 1991. i aspiracije prema teritoriju Republike Hrvatske. Čak se negira i postojanje koncentracijskih logora za zarobljene Hrvate iz Hrvatske na području Srbije, koji jasno potvrđuju umješanost Srbije u agresiju na Hrvatsku. Vjerujem da će na temelju podataka koji će biti prezentirani tijekom ovoga procesa, ponavljam, bez obzira na njegov konačan ishod, svjetska javnost biti upoznata s činjenicom da je Hrvatska 1991. stavljena pred gotov čin, da hrvatsko vodstvo nije imalo izbora – Hrvatska je napadnuta i mogla se samo braniti ili predati, što bi značilo izgubiti najmanje trećinu državnoga teritorija i stanovništvo na tom području. Vjerujem da će podaci koje je hrvatska strana prikupila za potrebe ovoga sudskoga procesa, kao i rasprava tijekom procesa, svjetskoj javnosti omogućiti uvid u činjenicu da razmjeri zločina koje su 1991. počinile srpske snage i JNA, kao i stanje na okupiranom podučju RH, pokazuju da bi u slučaju pobjede srpskih snaga i takve srpske politike, Hrvati praktično nestali, najmanje, s trećine područja Republike Hrvatske, jer bi u narednom razdoblju na tom području bili istrebljeni – oni koji ne bi bili ubijeni, bili bi protjerani. Na to upućuje i broj od najmanje 145 masovnih i 1200 pojedinačnih grobnica žrtava srpskih zločina, te činjenica da su na okupiranom području srušeni gotovo svi objekti katoličke crkve i kulturni spomenici iz hrvatske povijesti, te velikim dijelom i stambeni objekti nesrpskog stanovništva. Dakle, važnost rasprave pred sudom u Haagu je i u tome što će se svjetska javnost moći uvjeriti u u činjenicu da razmjeri zločina koje su srpske snage i JNA počinile nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom 1991., jasno pokazuju da je to bilo presudno razdoblje za opstojnost Hrvata na svojim ognjištima u Republici Hrvatskoj, da je Domovinski rat za Hrvate zapravo bio borba za život, za opstanak, odnosno za opstojnost u svojoj domovini. Ante Nazor Izvorni članak pogledajte OVDJE