Ante Nazor o manipulacijama o “dogovoru” u Karađorđevu 1991.

Među brojnim susretima predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, naknadno je, zbog pokušaja stvaranja konstrukcije o navodnom dogovoru između predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića o podjeli BiH, pa čak i o “dogovorenom ratu” u Hrvatskoj, najveću medijsku pozornost dobio njihov susret u vojvođanskom mjestu Karađorđevu, u graničnom području između Hrvatske i Srbije, 25. ožujka 1991. godine. Susret se naziva “tajnim”, iako je tog dana Tanjug objavio priopćenje sa sastanka koje su sutra prenijele gotovo sve novine u Jugoslaviji (Vjesnik i Večernji list u Hrvatskoj, Borba u Srbiji, Oslobođenje u BiH i druge): “U višečasovnom razgovoru koji se, kako je saopšteno, odnosio na ključna pitanja političke i ekonomske krize i budućih odnosa u Jugoslaviji, razmatrana su glavna pitanja sadržine predstojećeg sastanka predsjednika republika. Uprkos poznatim razlikama u fundamentalnim pitanjima koja se tiču interesa republike Srbije i Hrvatske, odnosno srpskoga i hrvatskoga naroda, a uzimajući u obzir da su odnosi između Srbije i Hrvatske, odnosno srpskog i hrvatskog naroda, od ključne važnosti za sveukupnost odnosa, pa i rješavanje državno-političke krize, razgovor je vođen u nastojanju da se eliminišu opcije koje ugrožavaju interese bilo srpskog, bilo hrvatskog naroda u cjelini i da se traže trajna rješenja, uz puno uvažavanje istorijskih interesa naroda; da se utvrdi vrijeme za rješavanje postojećih jugoslavenskih problema, najduže do dva mjeseca, što će biti zajednički predloženo na predstojećem susretu predsjednika republika; kao i da se, u uslovima produbljivanja ekonomske krize, razmotre rješenja i predlozi, poput predloga Privredne komore Jugoslavije, o promjenama u radu i sastavu Saveznog izvršnog vijeća u prelaznom periodu, u interesu zaštite zemlje od ekonomskog kolapsa” (“Sastali se Milošević i Tuđman”, Oslobođenje, Sarajevo, 26. 3. 1991., 1; Ivica (Ivo) Lučić, Uzroci rata – BiH od 1980. do 1992., Despot Infinitus i Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2013., 390). Drugi i zadnji nasamo održan susret između predsjednika Tuđmana i Miloševića dogodio se 15. travnja 1991. u Tikvešu u Baranji, također u graničnom području između Hrvatske i Srbije. Uzdržavanje od nasilja i nastavak razgovora bile su glavne poruke iz Tikveša, koje su također objavili svi jugoslavenski mediji. Istog je dana u Londonu boravio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije Ante Marković i od britanske vlade dobio “apsolutnu i bezrezervnu podršku jedinstvenoj Jugoslaviji, demokratskim procesima i reformama” (Lučić, 398-399). Po svemu sudeći, tema razgovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu 25. ožujka 1991., kao i onog u Tikvešu 15. travnja 1991., nije bila “podjela BiH”, nego traženje, prije svega s hrvatske strane, mogućnosti mirnog rješavanja krize u Hrvatskoj, pri čemu je Milošević pokušao usporiti hrvatske obrambene pripreme. Kao rezultat razgovora, koji nije skrivan jer su i Tanjug i HINA objavili vijest o susretu, stvorena je neformalna radna grupa koja je trebala doći do prijedloga o mirnom rješavanju krize, a ne o podjeli BiH. U jednom od osvrta na taj sastanak navedeno je: “Cilj grupe je vidljiv iz njezina sastava: dr. Dušan Bilandžić, dr. Zvonimir Lerotić, Josip Šentija, dr. Smiljko Sokol, s hrvatske te dr. Ratko Marković, dr. Smilja Avramov, dr. Kosta Mihajlović i dr. Vladan Kutlešić, sa srpske strane. Grupa je održala tri sastanka (u Osijeku, Beogradu i Zagrebu). Budući da su srpska stajališta bila isključiva (inzistiranje na uspostavi zapadnih granica ‘velike Srbije’), grupa se raspala ne postigavši nikakav dogovor.” Pritom je citirana Miloševićeva izjava o tom susretu: “Tuđman mi je rekao da želi neovisnu Hrvatsku. Ali se jednostavno nismo mogli složiti – on je htio uništiti savezne institucije, a ja nisam mogao na to pristati. Predlagao sam, kao i prije, promjenu Ustava kojom će se dopustiti samoodređenje. Bilo je nagađanja da smo se dogovorili o podjeli Jugoslavije. Sad vam kažem, da smo to ondje odlučili, mogli smo odmah i učiniti.” Borisav Jović o tom je sastanku rekao: “Informacije koje ja imam bitno odudaraju od onoga o čemu se stalno priča. Meni Milošević nije rekao da li su zaista razgovarali o podeli Bosne, ali ja lično u to ne verujem. On je meni tada uvek govorio, kao i ja njemu, sve o čemu je s drugima razgovarao i prosto ne mogu da verujem da se takav razgovor vodio. On je meni rekao da su razgovarali o tome da li da idemo na promenu predsednika savezne vlade. S obzirom da se ni Hrvatska nije slagala s Markovićem, i ona je imala neke primedbe i Slovenija je imala neke primedbe i Srbija je imala primedbe, oni su razgovarali o tome da li da se promeni predsednik savezne vlade i dogovorili su se da se to još malo odloži.” (…) “Za mene bi to bilo ogromno iznenađenje, jer bi takav pristanak Miloševića (na podjelu BiH – op. a.), u tom trenutku, značio bitno odstupanje od naše celokupne politike. Ja zato u to ne mogu da verujem.” U knjizi Uzroci rata – BiH od 1980. do 1992. povjesničar Ivica Lučić je o navodnom “dogovoru Tuđman-Milošević u Karađorđevu” napisao: “(…) Priča o ‘podjeli’, odnosno dogovoru Tuđmana i Miloševića nastala je na staroj komunističkoj matrici o dogovoru hrvatske i srpske buržoazije o ‘podjeli Jugoslavije’. Obnovljena je u prvoj polovini 1991. godine, u vrijeme najžešćih političkih borbi između zagovornika samostalnosti nacionalnih država i očuvanja jugoslavenske federacije. Razlika je bila u tome što je priču o ‘podjeli Jugoslavije’ zamijenila priča o ‘podjeli Bosne i Hercegovine’. Proširena je u oporbenim hrvatskim i u bosansko-hercegovačkim političkim krugovima, a služila je za slabljenje, odnosno političku diskvalifikaciju predsjednika RH Franje Tuđmana. Bila je dio kampanje u predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 1992. godine. Priča o podjeli BiH poslužila je i za razbijanje hrvatsko-muslimanskog saveza u predratnom vremenu, ali i za homogenizaciju Muslimana u BiH te dovršetak njihova nacionalnog konstituiranja. Poslužila je i za kriminalizaciju svake političke opcije u BiH, osim one koja se zalaže za tobože ‘građansku’, a u stvari unitarnu državu, koja osigurava Bošnjacima-muslimanima potpunu prevlast u BiH i pretvara je u njihovu nacionalnu državu. Prihvatili su je i učvršćivali (ne)uspješni političari, odnosno smijenjeni dužnosnici HDZ-a, koji su na taj način pokušavali političkom porazu u borbi za vlast dati obilježje principijelnog odstupanja i tako osigurati političko preživljavanje. Svakako je važna činjenica da su najveći zagovornici mita o ‘podjeli BiH’ u Hrvatskoj gubili od Tuđmana izbore i prema njemu imali osobni animozitet. U inozemstvu je teza o ‘sporazumu i podjeli’ šire prihvaćena i proširena 1994. godine iz centara koji su po svaku cijenu htjeli sačuvati – obnoviti Jugoslaviju, a dolazila je uvijek kada bi se Srbi našli u teškoj političko-vojnoj situaciji. Warren Zimmermann plasirao ju je neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat i utemeljena Federacija BiH čime je srpska politika doživjela težak udarac. Engleski lordovi Peter Carrington i Paddy Ashdown dodatno su je osnažili, posebno Ashdown, konstrukcijom s mapom na ‘salveti’ u kolovozu 1995. godine. Bilo je to neposredno nakon hrvatske vojno-redarstvene operacije Oluja, kada je srpska politika izgubila bitku i na vojnom polju. Dugo se teza o ‘podjeli Bosne’, kao hrvatskom političkom istočnom grijehu, uz tezu o krivnji za rušenje Jugoslavije, koristila za discipliniranje vlasti (i oporbe) u Republici Hrvatskoj te Hrvata u Bosni i Hercegovini, a sve kako bi prihvatili ili ne bi ometali zacrtane projekte i politička rješenja ‘međunarodne zajednice’, koja se nameću državama i narodima bivšega jugoslavenskog prostora. Priča o ‘dogovoru u Karađorđevu’ promidžbena je izmišljotina koja je vremenom postala politički mit na kojem je utemeljena čitava jedna politička struktura koja je dobila zadatak ‘detuđmanizirati’ Hrvatsku, ‘demiloševizirati’ Srbiju, izjednačiti krivnju za rat i stvoriti pretpostavke za izgradnju nekog oblika jugoslavenske ili zapadnobalkanske zajednice, jugosfere ili regije kako se mimikrijski zove bivša Jugoslavija (minus Slovenija plus Albanija), uglavnom prostor u čijem se središtu nalazi Bosna i Hercegovina. Taj politički mit postao je utemeljiteljski mit neojugoslavenske strukture koja na različite načine sudjeluje u ostvarenju navedenog projekta. (…) Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je dijeljena od samog nastanka. U novijem vremenu ‘dijeljena’ je od Vanceove komisije i Badinterove komisije, Cutillerova, Vance-Owenova i Owen-Stoltenbergova plana pa do Washingtonskog sporazuma. Bosna i Hercegovina podijeljena je u Daytonu, i to na Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Ovom podjelom ozakonjeno je etničko čišćenje. Jedan narod (Srbi) je privilegiran, a jedan (Hrvati) je obespravljen neravnopravnim ustavnim položajem i ‘ravnopravnom’ raspodjelom krivice. Podjela je nepoštena i prema Bošnjacima kojima takva podjela onemogućava povratak u Republiku Srpsku, a u Federaciji BiH ih suprotstavlja Hrvatima. Dakle, Bosna i Hercegovina nije podijeljena u Karađorđevu, već u Daytonu. Uvažen je jedino argument sile, a cijela priča o Karađorđevu koristi se za amnestiju najodgovornijih ne samo za podjelu Bosne i Hercegovine, nego i za sve što se toj zemlji proteklih godina dogodilo.” (Lučić, 469-471) Tekstu kolege Lučića može se dodati tvrdnja iz predavanja koje je, u organizaciji Internacional Peace Academyja, lord David Owen održao 27. siječnja 1996. u New Yorku za diplomatski zbor u UN-u (nazočilo je više od 50 veleposlanika i nekoliko podtajnika UN-a): “Nemojmo se zavaravati – paket iz Daytona je plan podjele. Multikulturnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima. Federacija BiH bitna je i treba joj poželjeti uspjeh jer je i dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspije, doći će do stvaranja triju republika u BiH. Mostar je najveći test uspjeha ili propasti Federacije.” dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR