'ANTIFAŠISTI' 22. LIPNJA SLAVE SASTANČENJE UPLAŠENIH KOMUNISTA

'ANTIFAŠISTI' 22. LIPNJA SLAVE SASTANČENJE UPLAŠENIH KOMUNISTA KOJI NISU USPJELI SASTAVITI NIKAKAV ODRED U antifašističkim pričama čini se da baš ništa nije istinito. Lažni je Tito, lažni je ustanak koji je ustvari četnička pobuna, lažna je partizanska „dobrota“ (gotovo 600.000 ubijenih samo u proljeće 1945). Na poslijetku je lažan čak i sam početak njihove „borbe“. Da se podsjetimo. Priča kaže da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kod Siska formiran prvi partizanski odred koji je izvršio nekoliko diverzija na željezničkoj pruzi i telefonskim linijama u okolici Siska. 22. LIPNJA SU SE SAMO DOGOVARALI U doba bivše države važnost tog navodnog odreda bila je svedena samo na marginalno spominjanje. Očito su Tito i ekipa znali zašto. A najbolje je to znao sam zapovjednik te navodne postrojbe Vlado Janić Capo, koji je pravu istinu ispričao svom prijatelju Lojzi Buturcu koji je Capino svjedočanstvo objavio u medijima koji su to htjeli objaviti, što znači da narod za to nikad nije saznao. Nepobitna je istina samo da je 22. lipnja 1941. godine Njemačka napala SSSR. Kada je Staljin shvatio da ga je njegov „prijatelj“ Adolf namagarčio, pozvao je sve komuniste svijeta da pomognu „majčici Rusiji“. Taj poziv čuo je komunist Drago Žuk koji je u rafineriji radio u noćnoj smjeni. On je odmah odjurio k Marijanu Cvetkoviću, a ovaj k Vladi Janiću, da bi kasnije tijekom dana svi komunisti jurili jedan k drugome i dogovarali se što raditi. Glavni komunisti prenoćili su u selu Žabno kod svog druga Jose Tuškanca. Dakle svi oni koji 22. lipnja obilježavaju neki događaj, zapravo slave prestrašeno sastančenje tadašnjih sisačkih komunista. MJESEC DANA PROVELI U ŠUMSKIM RUPAMA, A ONDA SE – RAZBJEŽALI Tek sljedećih dana Janić je u Žabenskoj šumi pronašao dva skloništa. Jedno se zvalo „Šikara“, a drugo „Mali Količevac“. U „Šikari“ su se smjestili Janić, Cvetković i Nada Dimić (jedina Srpkinja među hrvatskim komunistima). U „Količevcu“ su bili Mika Špiljak s „nekoliko drugova“, a nakon nekoliko dana pridružio im se je „španski borac“ Ivan Rukavina. U ta dva skloništa tih 10 – 15 prestrašenih komunista su drhtali od straha mjesec dana. A onda, 22. srpnja, šumu je „pročešljala“ hrvatska vojska. Otkrili su „Količevac“. Došlo je do oružanog sukoba u kojemu su od osam komunista poginuli Ivan Lasić i Ivan Ogulinac. Ostali su se razbježali. „Šikara“ nije otkrivena, ali su se „drugovi“ razišli. Rukavina je otišao u Zagreb, Cvetković na Banovinu, Dimićka u Sisak gdje je uhićena, ali se je lukavstvom uspjela izvući i pobjeći. Ostavši sam, Janić je nakon nekoliko dana gladi također otišao i skrivao se po Sisku i po savskim vrbacima. Tako se je „odred“ iz dva šumska skloništa raspao a da nije napravio ni jednu akciju. PRAVI ODRED OSNOVAN TEK U KOLOVOZU, A U RUJNU SE PRIDRUŽIO – ČETNICIMA Kasnije se je okupila nova ekipa, taj put doista u šumi Brezovica kojoj se je sredinom kolovoza priključio i Janić. Bilo ih je dvadesetak. Imali su i oružje. Oni su doista napravili nekoliko diverzija u Sisku i okolici. Broj im je s vremenom narastao na oko 40. Hrvatska vojska krenula je 20. rujna u akciju na Brezovicu, no oni su za akciju saznali i dan ranije (19. rujna) čamcima prešli Savu u Crncu i dospjeli u Banovinu. Tamo ih je međutim dočekao četnički zapovjednik Vasilj Gaćeša koji im je odmah rekao da u njih nema povjerenja jer su većinom Hrvati. Janića je smijenio, na što je on napustio Banovinu i svoje ratovanje nastavio u Moslavini i Žumberku. Iz tog izvornog svjedočanstva samog Janića proizlazi da bi se Sisački parti-zanski odred mogao obilježavati negdje početkom kolovoza, ali to „antifašistima“ nije atraktivno, jer je prije toga 27. srpnja bio „ustanak naroda Hrvatske“, zapravo pokolj roda Ivezića u zaseoku Brotnja, te pljačka i spaljivanje sela Borićevac uz ubojstvo preostalih staraca i starica koji nisu mogli ili htjeli pobjeći. Sisački partizanski odred postojao je i danas postoji samo u glavama „antifašista“. Ipak, taj dan na koji se nije dogodilo ništa čak je i državni blagdan i neradni dan na koji gubimo vrijeme obilježavajući – ništa. Ovo doista zaslužuje neslavnu opasku „Only in Croatia“. Biti će zanimljivo vidjeti tko će sve doći u šumu Brezovicu obilježiti ovu maštovito smišljenu partizansku bajku u koju neki možda doista iskreno vjeruju, a podupiru je i tzv. „mainstream“ mediji barem toliko dugo dok se istina ne pojavi među Hrvatima. Nakon toga priča o Sisačkom partizanskom odredu prijeći će u područje „Ivice i Marice“ i „Crvenkapice“.   Mario Filipi