'ANTIFAŠISTI', EVO VAM VAŠEG TITA: PSIHOPAT I ČUDOVIŠTE KOJE JE UŽIVALO U UBIJANJU (1)

U ovim završnim svibanjskim danima u Kumrovcu, a i na drugim mjestima, okupljaju se ljudi koji na prvi pogled izgledaju kao normalni ljudi, osim što doživljavaju prave ekstaze zadovoljstva slaveći jedno čudovište kojemu je po gadostima koje je činio teško naći „partnera“ bilo gdje u povijesti širom svijeta. Nitko sa strane ne može proniknuti u mentalno stanje tih ljudi – je li moguće da baš ništa ne znaju o svome „voljenom vođi“ pa se vesele u svom nestvarnom svijetu, ili sve znaju, ali tu predstavu izvode pod još nazočnom „partizanskom stegom“ koja prkosi vremenu, dokazima, činjenicama i brojnim svjedočanstvima kojih ima u izobilju. Čak i prijete da će „svim sredstvima“ spriječiti „reviziju“ povijesti, a to znači spoznaju prave istine u odnosu na dosadašnje partizanske laži. POKOLJ PLANIRAO JOŠ 1944. GODINE Mnogi ljudi su dugo mislili da je pokolj „neprijatelja“, osobito Hrvata, nakon završetka Drugog svjetskog rata bio posljedica mržnje ili želje za osvetom, osobito Srba. Čak je je i sam Miroslav Krleža jednom prigodom pripovijedao da je pitao Tita zašto se je toliko ubijalo. Tito mu je navodno odgovorio da je „morao pustiti Srbe da se izdovolje“. Kao i mnoge druge Titove riječi, bila je to bezočna laž. Dio Srba je doduše mrzio Hrvate i sve hrvatsko, ali oni nisu ni inicirali klanje, a u velikom dijelu nisu ga ni proveli. Cijeli je projekt bio isključivo Titova zamisao. On ju je osmislio, isplanirao i zajedno sa svojim „saradnicima“ do detalja razradio trudeći se da se što više Hrvata nikada ne vrati kući. Ubijali su partizani svih nacija, ali najviše Hrvati, jer su i žrtve u velikoj većini bili Hrvati. Princip je bio – svoj ubija svoga. Projekt genocida ovaj grozni ubojica započeo je mnogo ranije nego što se misli. Ivan Maček-Matija, načelnik Ozne za Sloveniju, polubrat Kardeljeve žene Pepice Kardelj još je u svibnju 1944. godine na savjetovanju na kojemu su bili Tito i Ranković dobio uputstva o budućim poslijeratnim likvidacijama. Tito je tada nedvosmisleno rekao da za neprijatelje „neće biti milosti, suda ni osuda, nego samo likvidacije“. U studenome iste godine poslao je ovakav brzojav Glavnome štabu Hrvatske od 24. studenoga 1944: "Kroz Hrvatsku fašistički zlikovci namjeravaju da umaknu nekažnjeni. Na vama je da učinite sve da to onemogućite. Na vama je da, zajedno sa ostalim jedinicama naše slavne vojske, očistite zemlju od ustaških i drugih izdajnika." (Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 3, str. 1120) – Nenad Piskač – Hrvatsko slovo. Bez obzira na svoju golemu političku i vojnu moć kojoj se nitko nije mogao suprotstaviti, on se je panično bojao Hrvata čak i kada su bili razoružani, gladni, izubijani i smrznuti. Da bi ih se prestao bojati, morali su biti – mrtvi. Koliko se je panično bojao Hrvata i koliko je još u ožujku 1945. bio nesiguran u svoju pobjedu vidi se iz zapovijedi koju je tada poslao partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti"(Politički zatvorenik, br.182). Nenad Piskač „Hrvatsko slovo“ TITO JEFTI ŠAŠIĆU: „POBITI!“ Godinu dana nakon „drvarskog savjetovanja“, Tito je započeo s ostvarivanjem svoje genocidne zamisli. Početkom svibnja, dok je boravio u beogradskom dvorcu pokojnoga kralja Aleksandra, odlučio je započeti njezinu realizaciju. Toga kobnog dana, između 9. i 12. svibnja, u Bijelom dvoru na Dedinju, Tito se nije uspijevao smiriti. Nekoliko puta je nervozno ustajao od svoga radnog stola hodajući uzduž i poprijeko preko svoga prostranog kabineta. Jednog je trenutka zastao, pozvao svoga osobnog sekretara i izdao mu naredbu da mu hitno dovedu načelnika Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZN-e, potpukovnika Jeftu Šašića. Tog trena u drugom dijelu Beograda, Šašić je upravo ulazio u svoj stan, vraćajući se, mrtav umoran, s višednevnog boravka na "terenu". Odmah je legao u krevet i svom pratiocu rekao: — Nisam tu ni za koga! Ne budi me, tko god da me zove! Ubit ću! —priprijetio je svom vjernom suradniku, stavljajući pištolj pod jastuk. Nije ga još uhvatio ni prvi san, kad se trgnuo, osjećajući da ga ovaj trese za rame. Spontano je, ne otvarajući oči, zavukao ruku pod jastuk, urlajući: — Jesam li ti rekao!? — Zove vas Vrhovni komandant! — odgovorio je uplašeni pratilac. Šašić se na brzinu razbudio, zategnuo uniformu i u najkraćem roku našao se pred Bijelim dvorom. Čim je stigao, uveli su ga kod Tita. Lupio je cokulom o cokulu i svečanim glasom uzviknuo: — Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić. Na njegovo iznenađenje,Tito ga nije ni pogledao, čak mu se učinilo da ga nije ni čuo. Po tko zna koji put, koračao je od jednog do drugog kraja kabineta. Čas je ubrzavao, čas usporavao korak, a ispod njegovih čizama čula se škripa dvorskog parketa. Šašić je stajao kao ukopan, desna ruka mu je, zbog salutiranja, dodirivala sljepoočnicu. Tito je i dalje zamišljeno hodao s kraja na kraj kabineta, ne dajući nikakav znak da primjećuje svoga slavonskog potpukovnika. Kad je iz njegovih usta čuo neko mrmljanje, obuzeo ga je strah da Tito možda nije skrenuo s pameti. Strah je već počeo prelaziti u drhtavicu kad je Tito naglo zastao, podigao glavu i gledajući u neku zamišljenu točku progovorio: — Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio: — Pobiti! Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio: — Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija! — Razumijem, druže Maršale — odgovorio je Šašić i iz istih stopa pošao prema Bleiburgu. (Iz knjige "Tito – fenomen stoljeća"; Pero Simić; str. 221.-222). Tito je čak i Šašiću lagao. Nikome nije dao priliku da se preda. Plan klanja već je mjesecima bio gotov u njegovoj zločinačkoj glavi. U SVIBNJU 1945. POČINJE RAZRADA PLANA KLANJA Došavši u Zagreb, Tito je razradu svoje strategije ubijanja odlučio provesti sa svojim „saradnicima“. Već 14. svibnja u Zagrebu je predsjedao sastankom štaba I. i II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su prema redoslijedu zapovijedali generali Peko Dapčević, Koča Popović i Ivan Gošnjak, s članovima Narodne vlade Hrvatske na čelu s razvojačenim generalom Vladimirom Bakarićem zvanim Mrtvac. Sastanku je kao potpredsjednik Savezne vlade nazočio Edvard Kardelj zvan Bevc. Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: osnivanje i rad Komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodnja smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao komesar I. armije, velikosrpski koljač Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici. Mijalko se pred vrhovnim komandantom hvalio da je po zagrebačkim stratištima "vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso" (Dr Zoran Božić: „Hrvatsko slovo“ 2007). Nastavlja se...   Mario Filipi