Bago, ako ne može riječima, mogao bi primijeniti silu nad svojim gostima

Tko god je bio podvrgnut udbinim preslušavanjima i metodama utjerivanja priznanja, morao se u susretu s Bagom. Sva je sreća da Bago nije imao ovlasti upotrijebiti silu.
Ozbiljan novinar, koji bi dobio zadaću izvjestiti svoju publiku o razgovoru Mislava Bage i Miroslava Škore u Dnevniku Nova TV, ne bi imao izbora nego sažeti taj događaj u ključnu informaciju – Bago nije ugrizao Škoru. Ta rečenica baš sve najvažnije govori.
Nema boljega svjedočanstva o dubini društvenih poremećaja i o uspostavljenom paradoksalnom sustavu vrijednosti od činjenice da novinara Bagu moraš oslovljavati s “gospodine Bago”, a on napuckan. Sinoćnja scena u Dnevniku Nove TV, koja je trebala imati smisao i zvanje razgovora novinara i potencijalno važnoga gosta s predsjedničkim ambicijama i po definiciji imati informativni karakter, bila je još jedna groteska u kojoj navodni novinar samo što nije skočio sa stolice i bijesno dograbio Miroslava Škoru za nogu, poskakujući na rukama i nogama oko njegovih gležnjeva. U toj viziji, Škori bi više pristajao kakav štap, nego govor, s naznakom da bi se govor mogao svesti na “mrš tamo” uz udarce štapom.
Legendu o Bagi “novinaru” potaknuo je s jedne strane galopirajući poremećaj u novinarskoj struci i profesiji, a s druge strane narastajući gnjev i prijezir nacije prema politikama i političarima. Kada se u takvom društvenom kontekstu pojavi dovoljno frustrirana osoba, da joj se mikrofon i kamera, a televizijska uprava shvati da se od te perverzije može kreirati interesantan medijski proizvod, dobije se Bago novinar.
Svrha pozivanja Škore ili bilo koga u studio na javni razgovor odavno je na Novoj TV, inače relativno ozbiljnoj televiziji, poprimila smisao pokazivanja razine napuckanosti Mislava Bage. U sinoćnem razgovoru ispalo je baš sve nebitno pored Bagine napuckanosti i “režanja”. Inače, to što se odavno pogrešno naziva Baginim novinarstvom, veze nema s esencijalnim novinarstvom, što je posve logično, jer Bago je i sinoć demonstrirao totalno neznanje, koje pokušava prekriti nevjerojatnom mješavinom drskosti, gotovo halucinogenosti, režanja, divljaštva, a sve se ukupno može svesti na nazivnik usporediv s tučnjavom u kojoj on junački pokušava namlatiti svezanog suparnika. Svezanog zato što ljudi koji dođu k njemu za razliku od Bage imaju što izgubiti i smeta im i obraz i pamet srozavati se na Baginu razinu.
Bago upozorava Škoru da i sada predsjednik Republike ima pravo sazvati državni referendum ne shvaćajući da riječi “uz supotpis predsjednika Vlade” koje dodaje uz to pravo, opovrgavaju stvarno pravo. To je isto kao što Škoro ima pravo doći k njemu na razgovor, ali kada ga i ako ga Bago pozove. Mnogi će u ovom primjeru pronaći drsku narav ili bezobrazluk, no dovoljno je Bago dugo na posrnuloj medijskoj sceni da nema sumnje da on jednostavno ne zna elementarne stvari i da ima velikih problema s logičkim razmišljanjem. Dohvatio se također Shengena i žice na granici, kao i agnglosaksonskog pravnog naslijeđa pokušavajući u drugom slučaju osporiti Škorinu izvrsnu ideju o izboru državnog odvjetnika, otvoreno demonstrirajući duboki provincijalizam i potčinjenost lošim praksama koje simboliziraju nekakvu moć, čime Bagin pokušaj prikazati se tipom koji nema nepotrebnog respekta prema gostima, zorno pokazuje da je uz neznanje, on u biti običan čuvar režima na koji svezan i napuckan reži.
U prvom slučaju Shengena i zaštite granica, Bago pokazuje da veze nema o prirodi shengenskog sporazuma, koji ne briše granice, nego upravo suprotno, snažno jača izvanjski granični okvir i zaštitu, pri čemu države izložene izravnoj ugrozi ne mogu biti ograničene redovnim standardima i primjenjuju sva moguća sredstva za zaštitu i svoga, ali i shengenskog prostora. Primjera za to je tijekom migrantske krize na desetine. Svoje elementarno neznanje Bago bez da trepne okom pokušava prometnuti u neupitno polazište, još jednom zorno pokazujući da, što se više trudi pokazati nekim “opakim” novinarom, sve više pokazuje svoje prorežimsko mediokritetstvo i mizernu razinu inventivnosti, pri čemu je figurativno zalijetanje na Škorinu nogavicu isključiva posljedica potencijalne opasnosti za režim od Škore. Konačno, da nije tako, da nije takvoga režima, Bago bi možda sa sposobnostima koje godinama pokazuje bio negdje nekakav portir, čuvar lifta, ili bi zbog ambicija proporcionalnih demonstriranoj frustraciji otimao bakicama torbice.
S takvim tipovima relativno komforno može “razgovarati” samo Mislav Kolakušić, koga boli neka stvar za logiku, argumente i objašnjenja, pa na Bagina pitanja zašto, kako, odgovori – zato! Škoro i slični pristojni ljudi, koji zbog obveze prema gledateljima nastoje biti logični, nastoje objasniti svoje stavove, definitivno ne bi smjeli takvom tipu davati legitimitet, čak i kada su visoki ulozi u pitanju i vrlo visoka razina odgovornosti prema hrvatskom narodu. Najgore za nesretnog novinara Bagu je to što on takvim svojim ponašanjem, pogotovo kada se očito vidi da je jako napuckan na svoga sugovornika, amnestira ukupnom mučninom čak i sugovornikove nedorečenosti, pa efekt koji su možebitni Bagini savjetnici željeli postići kompromitacijom gosta, postane posve suprotan, jer ljudi se u takvim situacijama nužno svrstavaju za i protiv sugovornika, a malo je ljudi s tako izopačenim kriterijima, koji bi stali uz Bagu nasuprot Škore.