Beljak optužuje Hrvate za genocidnost? ‘U 100 godina uspjeli smo se riješiti manjina..

HSS je stranka, koja je u prošlosti bila najbliža običnom malom čovjeku. Ona je predstavljala umjerenu ali svakako hrvatsku političku orijentaciju s kojom najveći broj Hrvata mogao poistovjetiti. Na žalost, u Drugom svjetskom ratu politika HSS-a se svodila na čekanje i kalkulacije. Članstvo se rasulo u dva suprotna tabora. Neki su postali ustaše i domobrani a drugi partizani. Postojao je i treći put koji se nikada nije politički artikulirao. O tom putu je u knjizi „Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha“ pisala i autorica Neva Mihalić. Naime, jugoslavenska historiografija je izbacila sve druge vidove otpora koji su postojali. Komunistička partija je tijekom rata eliminirala sve druge protivnike koji su sudjelovali u protuosovinskom otporu. Partizanski pokret iskorišten je za komunističku revoluciju i nasilno preuzimanje vlasti. U predgovoru knjige, Zvonimir Despot između ostaloga piše i sljedeće: „Što mi danas zapravo znamo o onome što se tada događalo? Budimo iskreni, većina ne zna gotovo ništa osim pojedinih načelnih stvari i općih informacija.“ Istraživanje hrvatske povijesti, zbog 45 godina službenih i općih „istina“ je stalan proces koji se konstantno nadopunjuje novim spoznajama i dokazima koji posredno utječu i na krajnje zaključke. Paušalni i populistički pristup prošlosti, izuzetno je opasan za hrvatsku budućnost. Pojavila su ta neka opća uvjerenja, kojima se Hrvate želi karakterno označiti kao proklet narod koji nije dostojan slobode i neovisnosti. Širi se beznađe a politici su sve popularniji oportunisti i anarhisti. Oni koriste fragmente povijesnih razdoblja, laži ili poluistine kako bi nametnuli tezu o našoj civilizacijskoj inferiornosti. Također, uvijek nam se obraćaju u prvom licu množine i time nas pojedinačno opterećuju bremenom prošlosti s kojim ne moramo nužno imati nikakve veze. Uostalom, ta prošlost o kojoj govore, uzima se van konteksta bez ikakve analize uzročno-posljedičnih veza. Ali vratimo se malo na HSS. Ta stranka, trebala bi predstavljati pravičnost, domoljublje, obitelj i vjeru. Hrvatska seljačka stranka je nezamisliva bez svijesti o nacionalnom i kulturnom identitetu. Uz sve navedeno, bitan je i ponos, vjera u snagu hrvatskog čovjeka. Pod vodstvom Kreše Beljaka HSS sve dublje tone u antihrvatstvo i jeftini populizam. Oslanjaju se na teške društvene okolnosti i kolektivno nezadovoljstvo građana. Pritom, ne trude se probuditi snagu u narodu, već naprotiv, žele ugušiti svaki pozitivni osjećaj samopouzdanja i vjere u vlastite snage. 24.12. predsjednik HSS-a Krešo Beljak preko twittera je uputio ovu političku poruku: „I da, uspjeli smo se u 100 godina riješiti manjina koje su nam bile krive za sve. Mađara 20-tih, Cigana, Židova i dijela Srba u WW2, Švaba i Talijana poslije WW2 i Srba 90-ih. Sad rješavamo sami sebe.“ Ova Beljakova misao je dobar primjer političke manipulacije populiste, kojom se pokušava u ljudima izazvati negativne osjećaje niže vrijednosti i kajanja radi grijeha iz prošlosti. Beljak, za razliku od ekstremnih antifa koji Hrvate optužuju isključivo za ustaštvo, proširuje optužbe, te obuhvaća sve Hrvate, neovisno o svjetonazoru i to kroz razdoblje od posljednjih stotinu godina. U njegovoj definiciji hrvatske destruktivnosti, pa i genocidnosti, nema mjesta hrvatskim žrtvama. U stvari, nema mjesta istini. On uopće ne priznaje, ili ne vidi, kako su Hrvati stoljećima trpjeli pod tuđinskom čizmom. Jer u njegovim očima, mi smo krivci za sve loše, i to u svim vremenima. Sto godina uništavanja manjina je optužba koju do sada nisu izrekli ni štovatelji bivše Jugoslavije. Po Beljaku, svatko tko je počinio bilo koji zločin na ovim prostorima je Hrvat. Hrvati su kao ustaše ubijali Židove i Cigane, ali su ubijali i Švabe kao partizani. Koju god uniformu nosili, bez obzira na uvjerenje simbole i zastave, mi ubijamo. Ako to nije definicija genocidnog naroda, onda ne znam što jest. Ova tvrdnja ako je spojimo s prethodnom o tome kako se HDZ treba ispričati za rat, predstavlja korak dalje od Stankovićeve teze o građanskom ratu. Aleksandar Stanković barem smatra kako je u Hrvatskoj bio građanski rat, što podrazumijeva vjerojatno i obostranu krivnju Hrvata i Srba. Beljak stvari diže na viši nivo. Hrvati su krivi za rat, a njegova jedina posljedica je protjerivanje Srba. I tako se ponašamo već više od stotinu godina. Na stranu konstrukcije i subinteligentna simplifikacija povijesne istine, ali s gnušanjem odbijam prihvatiti ikakvu osobnu odgovornost za zbivanja od prije pedeset ili stotinu godina. Dok neki Srbi vide Srbiju i srpsku naciju kao vječne i uvijek najveće žrtve, Beljak nas promatra kao najveće i jedine agresore. Ali u jednoj tvrdnji ipak govorimo istinu. Sad stvarno rješavamo, odnosno uništavamo sami sebe. A takvi poput njega nam u tome pomažu. Marin Vlahović / Dnevno.hr