Bez nacionalizma i patriotizma nema internacionalizma i kozmopolitizma

Od podjele na desničare i ljevičare (koja je umnogome anakrona, difuzna i neprikladna), znatno je među Hrvatima aktualnija i time opasnija podjela na suvereniste i antisuvereniste; o čemu je vrlo zrelo i samosvjesno govorila početkom ove godine predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kojom prilikom je poručila svim antisuverenistima da nemaju šanse uspjeti u svojim naumima. Ovdje valja uvidjeti da suverenisti mogu biti – i poželjno je da budu! – otvoreni prema Europi i svijetu, prema euroatlantskim integracijama. Ispravno shvaćen hrvatski suverenizam nije antieuropski i ksenofoban. S druge pak strane, treba to istaknuti jasno i bez ikakva krzmanja, svako protivljenje hrvatskoj suverenosti, neovisnosti i samobitnosti – jest bez ikakve dvojbe nešto što nam je ocijeniti izrazito protuhrvatskim. Drugim riječima: hrvatski suverenist je autentični Europljanin – „hrvatski“ antisuverenist nije ni pravi Hrvat ni Europljanin. U današnjoj se Europi bȕde iz drijemeži, a negdje već bujaju, razni nacionalizmi. A to je dobro. Pače i veoma dobro. Te su silnice za Europu centripetalne, a ne centrifugalne. Naime, samo zdravi nacionalizmi mogu održati Europsku uniju na okupu. Ne bi pritom smjelo ostati prešućeno da nacionalizam nije opravdano poistovjećivati sa šovinizmom. Jer ti su pojmovi, osvrnemo li se na njihovu denotaciju, ne samo različiti nego i umnogome suprotstavljeni. Prvi znači ljubav: „nacionalist“, prevedemo li tu riječ latinskoga podrijetla na hrvatski, jest ništa drugo nego ‘narodo-ljub’ ili ‘rodoljub’, kao što je i „patriot“ ustvari ‘domoljub’. Drugi pojam, „šovinist“, dohodi iz francuskoga jezika, od prezimena Napoleonova vojnika Nicolasa Chauvina, i znači mržnju, isključivost, progonjenje i ugnjetavanje drugih naroda. Tako se naš Antun Gustav Matoš, daleko od svakoga šovinizma, mnogo puta jasno očitovao, u punini identitetske samosvijesti, hrvatskim nacionalistom, primjerice: „Osnovna misao mog novinarenja bijaše hrvatski slobodoumni, zapadnom čistom kulturom potencirani, individualistični, nacionalizam.“ Na jednome drugom mjestu, u osvrtu „Umjetnost i nacionalizam“, iz 1912., Matoš piše: „Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropskijeg sadržaja. Samo slabi dusi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posižu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma.“ Matoš nas dakle poučava da nacionalizam može biti ekskluzivan i inkluzivan, može biti zatvoren i otvoren, ksenofoban i kozmopolitski. Kao što se svaka ljubav može izopačiti, prometnuti u ljubomoru pa i mržnju, tako se može i ljubav prema svojemu narodu i svojoj domovini. Ali nemojmo dopustiti da nas, kao što su to činili negdanji komunisti, i danas agitpropovski ozloglašuju etiketom da smo nacionalisti, kao da je to nešto samo po sebi negativno. Jer komunistički internacionalizam puka je ispraznica – nitko ne može biti vjerodostojan internacionalist ako prethodno nije čestit nacionalist: Bez nacionalizma ne može biti internacionalizma, kao što je, primjerice, besmisleno govoriti o nekoj interdisciplinarnosti zaniječemo li i zatomimo discipline u čijoj se međuigri stanovita interdisciplinarnost uspostavlja i događa. Da se pojam „nacionalist“ može rabiti u različitim značenjima i supozicijama, govori sljedeći primjer. Citiram dr. Dragu Štambuka, diplomata, liječnika i pjesnika, koji početkom 90-ih godina 20. stoljeća bijaše opunomoćeni predstavnik RH u Velikoj Britaniji: „Sjetio sam se Edwarda Cowana, bivšeg vojnog atašea u Beogradu, koji je iako u tom trenutku poslovni čovjek, gostovao na BBC-u i drugim postajama komentirajući stanje na terenu. Čim sam ga pozvo na njegov mobitel i kazao mu tko ga traži [Margaret Thatcher – op. M.M.L.], doletio je [kao] bez duše. […] Slijedilo je Cowanovo objašnjenje srpskog okruženja i pritisaka na Vukovar i u jednom trenu reče: ‘Nationalists on both sides!’ (‘Nacionalisti s jedne i s druge strane!’). Barunica je bila vrlo osjetljiva i intuitivna, primijetila je moju nelagodu i zamijetila sjenu koja mi je preletjela licem. U trenutku dok jedna strana krvari na smrt i bez prave je obrane – govoriti o nacionalistima s obje strane, za mene je bilo uvrjeđujuće i ponižavajuće. Gospođa Thatcher okrenu se dvaput k meni, dvaput k onomu koji izreče isto, skupi svoju desnicu u pest i udari se njome po prsima nekoliko puta, nagne se nad Cowana i reče: ‘Ja sam britanski nacionalist, ima li išta loše u tome?’ Dotični se posve izgubio, zbunio i počeo mucati… dalje smo raspravljali o smjerovima srpskih napada i njihovoj moći te hrvatskoj slaboj obrani koju mogao je kompenzirati samo nadljudski napor zaljubljenika u svoju grudu i svoj grad“ (Hrvatsko slovo, 12. travnja 2013.). Četvrt stoljeća potom Velika Britanija, nakon „Brexita“, izlazi iz Europske unije, kojoj je time zadan ozbiljan udarac. Nije mala mogućnost da se slični „exiti“ dogode, u vrlo skoroj budućnosti, unutar Francuske i Nizozemske. Jedini način da Europska unija opstane jest jačanje inkluzivnih, kozmopolitskih nacionalizama. U takovrsnim će nacionalizmima Pariz, Amsterdam, Budimpešta, Prag, Varšava, Zagreb itd. biti važniji od Bruxellesa. Što bude slabiji Bruxelles, to će snažnija biti Europska unija. Sa žaljenjem je moguće ustanoviti da to stanoviti naši političari, koji su odveć ogrijani briselskim anacionalnim i antisuverenističkim ognjem, još uvijek ne shvaćaju.