Bila, jest i ostaje

Milorad Pupovac pokušava svim silama prikriti činjenicu da skupovi na kojima on nastupa kao frontman (npr. Srb) često jesu perverzni performansi u kojima se naslađuje krvavim i groznim zločinima počinjenim nad nevinim ljudima i platforme za lansiranje kriptočetničkih izmišljotina; da se tu radi o skupovima koje obilaze najmračniji mogući likovi poput Dane Lukaića, zapovjednika koncentracijskog logora Manjača.

Milorad Pupovac puno priča, ali kad se radi o očitovanju o sudbini dr. Šretera – tu šuti kao zaliven. Tužna je činjenica da se radi o bitnom političkom partneru Andreja Plenkovića.

Jasno je da se aktualna vlast ne može poistovjetiti s likom dr. Ivana Šretera. Kako bi se Plenković i Pupovac uopće mogli poistivjetiti s riječima dr. Šretera: “Želimo da nas se okane karijeristi koji su radi svoje karijere spremni prodati nas takozvanoj Krajini i Srbiji…”?Treba Pupovca propitkivati tamo gdje je najtanji. I to bez pauze. I opet. I opet. To je moja poruka domoljubnim zastupnicima u Saboru. Pa nećemo ga valjda trpjeti do njegove devedeset pete, ko Lončara, Manolića i Mesića. Pupovac je baš po pitanju sudbine dr. Šretera tanak, to se vidi s Marsa. Prepucavati se s njim o općim pitanjima ne koristi puno. Jako je zanimljiva scena rasprave u Saboru od prije dvije godine, Pupovac nije mogao ne napraviti pogrešku u momentu kad je došao u stanje uzbuđenja, a to se desilo već kad je Culeju govorio: “To vam je brat.” (brzina kojom se Pupovac maliciozno sjetio “brata”, tj. brzina s kojom je vjerojatno povezao sudbinu Culejevog brata sa sudbinom dr. Šretera, govori nam da on o cijeloj ovoj temi i te kako razmišlja). Želim reći da je izgovaranjem riječi: “Njemu ste najsličniji i po tome kako govorite i po tome što govorite. Meni niste, ni vi ni on”, jasno upućuje na mržnju kao motiv koji bi mogao pokretati osobu Milorada Pupovca u djelovanju za vrijeme tragičnih događanja vezanih za umorstvo Ivana Šretera. To će biti značajan detalj kad sazrije vrijeme da se cijeli slučaj detaljnije rasvijetli. O perverznom odnosu političkih elita i Pupovca zorno svjedoči scena gdje Jandroković smiruje Culeja. Za vrijeme dok Jandroković viče na Culeja, promatrajte Pupovca, a ne Jandrokovića: to je mjesto gdje on od jake uzrujanosti prelazi u stanje potpune smirenosti, kao malo dijete koje na dreku dobije lizalicu i u momentu se zadovolji i smiri; to očito već naučeni Pupovčev politički refleks – nečim sve ove u vrhu drži u šaci. Još jednom, poruka za domoljubne zastupnike u Saboru: Pupovca treba stalno provocirati, ohol je i nije dovoljno inteligentan, brzo i lako bi otkrio svoje slabe točke. Pogledati od treće minute:

Mirotvorstvo dr. Šretera nije bilo jeftino, već je bilo plod ČOVJEKOLJUBLJA i HRABROSTI. U kakvim okolnostima je djelovao može se ilustrirati i tragičnom smrću njegovog kolege s druge strane Save, tajnika općinskog odbora HDZ-a Bosanske Gradiške Marijana Vištice. O njemu čitamo:
>>>
VIŠTICA, (FRANE) MARIJAN – muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 23.09.1941. godine, za stalno nastanjen u Bosanskoj Gradišci gdje je radio kao tehnički direktor u poduzeću “Radnik”; politički aktivan – tajnik općinskog odbora HDZ-a Bosanske Gradiške i voljom glasača od 1991. godine, zastupnik u Parlamentu BiH. Marijanov progon i prijetnje njegovu životu od strane bosanskohercegovačkih Srba počele su odmah po održavanju prvih višestranačkih izbora u BiH. Premda u nesnošljivimuvjetima za život ostaje u Bosanskoj Gradišci do 02.09.1992. godine, kada od tadašnjih srpskih općinskih čelnika dobiva nalog “da se u roku od 24 sata gubi iz Gradiške”. Kako je u to vrijeme srpski “crveni krst” svakodnevno organizirao prijevoz protjeranih Hrvata i drugih nesrba iz Bosne u Hrvatsku tako se i Marijan s obitelji našao u autobusu iz kojeg su ga, na mostu koji povezuje Bosansku i Staru Gradišku izveli pripadnici srpskih snaga i odmah po izvođenju počeli brutalno udarati. Potom su ga ubacili u automobil marke “Mercedes” (vozio ga je Nebojša Prcić) i odvezli na stratište gdje su ga usmrtili na očigled 50-ak srpskih vojnika. Tijelo ubijenog Marijana su potom odvezli na gradski deponij smeća i tu zapalili. Prema kazivanju svjedoka, Marijana su tukli i mučili Nebojša Prcić, Jakovljević zvani “Lolo”, Božo Ivanštanin zvani “Kinez”, Sladojević i drugi, a neposredni je ubojica Momo Tendžerić, koji ga je nakon mučenja ubio. Prema pojedinim izjavama bosanskogradiških Srba Marijanov ubojstvo su organizirali tadašnji općinski čelnici (načelnik policije Vladan Vesić, predsjednik općine Nebojša Ivaštanin, predsjednik općinskog izvršnog odbora prezimenom Todorović, predstavnici srpskog “crvenog krsta” Radislav Španjić i Dušan Desančić.
[Srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima u bosanskoj Posavini i sjeverozapadnoj Bosni 1991. – 1995.; Zagreb, Orašje, Mostar, Sarajevo, 1999.; str. 375]
<<<

U Kninu je Plenković u svom govoru rekao: “Iskrena pomirba može se graditi samo na istini koja se temelji na činjenicama, na suradnji sa svima u pronalasku svih nestalih i na pravdi za sve žrtve. I zato, bez obzira na nacionalnost žrtve ili počinitelja, svi oni zločini koji ne zastarijevaju nastavit će se i dalje PROCESUIRATI.” Hm, tome se na prvi pogled nema što prigovoroti. MEĐUTIM, u Hrvatskoj SAUCHE i OSLOBOĐENOG UBOJICE Gordana Lederera Milana Zorića, te u kojoj nitko PUPOVCA ništa ne pita o okolnostima ubojstva dr. IVANA ŠRETERA, ove Plenkovićeve riječi predstavljaju brutalni cinizam i izrugivanje žrtavama! (“Institucije rade…”)