Bio je Mađar, ali volio je Hrvatsku… Priča o Josipu Balažu, Jožiki

Tijekom općeg napada JNA i paravojnih srpskih snaga na Vukovar 15. rujna 1991. godine pri kojem je dio Sajmišta okupiran, Josip Balaž zarobljen je i pogubljen u dvorištu Veleprometa, nedaleko od obiteljskog doma kojega je branio. Josipovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.

Josip Balaž, budući da je mađarskog podrijetla, za obitelj i prijatelje – Jožika, rođen je 29. siječnja 1940. godine u Starim Jankovcima kao prvi od dvojice sinova Marije rođ. Surop i Franje Balaža. U Starim Jankovcima je završio osnovnu školu, a potom zanat za kovača, te se izvanredno školovao kako bi stekao zvanje visokokvalificiranog radnika nakon čega se zaposlio u borovskoj energani u kojoj je radio sve do početka ratnih sukoba. Godine 1972.

Josip se ženi Vesnom Đaković koja im sljedeće godine rađa sina Leonarda, a godinu dana kasnije, 1974., i drugog sina Igora. O prijeratnom životu s Jožikom, Vesna će ispričati:

"Radili smo puno, stvarno puno, kako se ono kaže,'petkom i svetkom'. Pored posla u tvornici, a oboje smo bili borovski radnici, radili smo i privatno. Suprug je imao prijavljen paušal, četiri sata, tako je to bilo u ono vrijeme, limarsku i autolakirersku radionicu. Gradili smo kuću, čim bismo došli s posla iz tvornice, odmah na posao s automobilima, morali smo ako smo željeli nešto stvoriti. Jožika nije ni pio, ni pušio, sav je bio posvećen poslu i obitelji, jedino što smo si priuštili svake godine, bio je godišnji odmor. Odlazili smo na more ili u Mađarsku, u toplice, on je perfektno govorio mađarski jezik".

Odmah po prvim naznakama ratnih sukoba Josip Balaž se, zajedno sa sinovima, osamnaestogodišnjim Leonardom i još malodobnim Igorom dragovoljno priključio obrani grada.

"Naoružanja nije bilo dovoljno, pa je Jožika vlastitim sredstvima kupio kalašnjikov i pušku pumpericu. Kalašnjikov je dao Leu, a on je uzeo drugu pušku. Odlazio je na organizirane straže na kraju naše ulice koja vodi prema selu Negoslavcima. Tamo je na položaju bio s Jozom Zeljkom, Damjanom Samardžićem, Petrom Kačićem i ostalima. Također, u našoj je radioni kompresorom prefarban u maskirnu boju jedan kamion koji je kasnije koristila garda", prisjetit će se supruga Vesna.

Poznati vukovarski novinar Petar Brozović, u knjizi Čuvari Vukovara, zapisat će sjećanje jednog od susjeda obitelji Balaž:

"U ulici primjećujem da se počinju baviti nekim vojnim stvarima Jozo Zeljko, Petar Kačić, djeluje Jožika Balaž sa sinovima Leom i Igorom, znam još neke. Smatram to normalnim slijedom zbivanja...".

Pukovnik Ivan Anđelić – Doktor, jedan od zapovjednika 4. bojne 3. gardijske brigade ZNG-e, ispričat će:

"Jako sam zavolio Jožiku, mi smo ga Pišta zvali. Sjajni su bili i on i sinovi, posebno Igor, to je dijete bilo neustrašivo. Roka, puca, ali nema šanse da će oni pobjeći. A Pišta je bio majstor, nema tko ga nije poznavao. Sebi je osposobio pištolj Colt koji je ličio na pištolje  još iz vremena Pancho Ville. U sedmom mjesecu ofarbao je u maskirnu boju dva kamiona za potrebe Opatovačkog Zbora narodne garde, pa u to vrijeme to ni Tigrovi nisu imali. Kada sam došao u Vinariju na Sajmište i Igor i Pišta dežurali su sa mnom, a tu su još bili i Ivan Groznica, Antun Gazafi i Dane Tustonjić. Svaku noć su iz kasarne pucali po nama,  a naša ekipa je to trpjela bez povlačenja. Desetak dana boravka s njima na najopasnijim položajima ostat će zauvijek u mome sjećanju. Ti ljudi zaslužuju da se za njih zna, počivali u miru Božjem ratni prijatelji".

Djelovanje Josipa Balaža očigledno nije promaklo ni onima koji su s veseljem dočekali dolazak srpskih paravojnih jedinica i četnika nakon što je sredinom rujna, tijekom sveopćeg napada na grad kojem je prethodilo raketiranje i bombardiranje, taj dio Sajmišta okupiran.

"Nakon prodora neprijateljske pješadije i tenkova iz smjera Negoslavaca i Petrovaca, naši su se dečki morali povući s položaja koje su držali. Sinovi su nam bili negdje dalje na položaju, barem sam tako vjerovala za Igora koji je, prema danas dostupnim informacijama, u to vrijeme već bio zarobljen i odveden u nepoznato. Budući da se nismo stigli povući na vrijeme, a granatiranje je bilo u tijeku, Jožika je iz naše kuće koja se nalazi točno preko puta Veleprometovih hangara te ima povišen podrum s prozorima, mene i moju majku Milku odveo u drugu kuću u neposrednoj blizini, a koja ima, kako smo vjerovali, sigurniji podrum.

Nažalost, netko je odao kako se nalazimo tamo i zarobljeni smo, a moj je suprug iz podruma prvi izveden. Čuli smo kako ga tjeraju da kaže gdje je sakrio oružje, gdje su nam sinovi, a kada smo napokon izvedene i majka i ja, majka je njegovo mrtvo tijelo vidjela pored portirske kućice, neposredno uz ulaz u dvorište Veleprometa.

Prema dostupnim iskazima Josip Balaž ubijen je 15. rujna 1991. godine u dvorištu Veleprometa. Njegovo je mrtvo tijelo neko vrijeme ležalo uz zid porte, a potom je, prema izjavi svjedoka, pokopano u stražnjem dijelu dvorišta, prije pruge. Nakon mirne reintegracije te pretrage označenog terena, njegovi posmrtni ostaci tamo nisu pronađeni, pa se pretpostavlja kako su premješteni na drugu, još uvijek nepoznatu lokaciju.

Kada je nakon zarobljavanja 15. rujna 1991. godine zarobljen te nemilosrdno pogubljen u neposrednoj blizini obiteljskog doma, Josip Balaž, suprug, otac i brat, imao je pedeset i jednu godinu. Kao ni posmrtni ostaci njegovog šesnaestogodišnjeg sina Igora čija je sudbina još uvijek nepoznata, ni Josipovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi ih obitelj dostojno pokopala. Josipe, nismo te zaboravili.