Birači koji apstiniraju odriču se svoga prava i prepuštaju drugima da odlučuju umjesto njih

Hrvatima je predsjednik važan jer im je istinski vođa i vjeruju mu kudikamo više nego ostalim političarima Tko će biti četvrti šef države, hrvatski će građani odlučiti danas ili, ne bude li pobjednika u prvom izbornom krugu, za dva tjedna, 11. siječnja 2015. Danas, na šestim predsjedničkim izborima, birat ćemo između četiriju kandidata, a u mogućem drugom krugu između dvoje ili dvojice. Premda su nakon smrti dr. Franje Tuđmana predsjedniku Republike Hrvatske bitno smanjene ovlasti te on više ne dijeli izvršnu vlast s Vladom, posve su u krivu oni koji funkciju šefa države smatraju nevažnom pa državnog poglavara često posprdno nazivaju fikusom. Podržali bi jačanje ovlasti Neki idu i korak dalje pa predlažu da se predsjednik ubuduće ne bira neposredno na izborima, da ga ne biraju građani, nego zastupnici u Saboru. Umjesto da bude izraz demokratski izražene volje naroda – koja mu daje stvarnu političku moć i osigurava položaj vodećeg autoriteta u državi – predsjednik bi u tom slučaju bio odabir onih stranaka koje bi imale saborsku većinu te bi njegov utjecaj na kreiranje politike u Hrvatskoj bio doslovce simboličan. A njegov trenutačno neovisni položaj, koji ga izdiže iznad raspodjele političkih snaga u državi, posve bi ovisio o volji stranačkih vođa. Narod, kad je riječ o državnom poglavaru, više nitko ništa ne bi pitao. Međutim, sva istraživanja javnog mišljenja pokazuju da hrvatski građani ne samo da ne žele predsjednika bez stvarne moći nego bi, naprotiv, svesrdno podržali jačanje njegovih ovlasti. Hrvatima je predsjednik važan jer je korektiv izvršne vlasti, jer sukreira državnu politiku i jamči njezinu ispravnost, on im je najpopularnija politička osoba, njemu vjeruju kudikamo više nego premijeru, ministrima i ostalim političarima, od njega očekuju da ih štiti od samovolje političkih elita. On im je jednostavno – istinski vođa. A poslije lažno moraliziramo Biračko pravo najjače je oružje koje je građanima podario demokratski poredak. Pred tim moćnim oružjem u ovčice se pretvaraju i najbahatiji političari, pred njim koljena klecaju i najhrabrijima, njemu se pokoravaju i od njega strepe sve političke stranke i svi oni koji bi rado okusili mrvicu vlasti. No, mi birači često nismo svjesni važnosti i snage svoga glasa. Zbog svog komoditeta, opće apatije i nezainteresiranosti skloni smo apstinenciji pa radije biramo neizlazak na biralište nego aktivno sudjelovanje u izbornom procesu. Pritom kao da nismo svjesni posljedica takvog postupka, kao da zaboravljamo ono najvažnije: apstinencijom se odričemo svoga svetog biračkog prava i prenosimo ga na one birače koji izlaze na birališta. Prepuštamo drugima da odlučuju umjesto nas! A onda, nakon izbora, lažno moraliziramo, žalimo se kako smo razočarani izborom predsjednika, političke stranke... Ja ću izići na biralište jer neću dopustiti da se mojim glasom služi netko drugi. Trebali bi to učiniti svi birači, i oni neodlučni, čak i oni koji misle da među ponuđenim kandidatima nemaju izbora. Nije točno da nema izbora, barem su tri mogućnosti: prva, zaokružite svoga kandidata ili kandidatkinju; druga, odlučite se za “manje zlo” i, treća, ako baš nijedan kandidat nije po vašem ukusu, pretvorite svoj listić u nevažeći.