Bit će zore, bit će dana

Prije neki dan je ono što se potpuno neopravdano naziva Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta još jednom poručilo Hrvatima kako nema drugog Boga do druga Tita i njegovih sljedbenika za našu zemlju. Kažem neopravdano, jer kako nešto, čemu je na čelu nešto poput Željka Jovanovića, koji svojim primitivnim i bahatim načinom komunikacije svako malo uvrijedi cjelokupnu hrvatsku naciju može i razmišljati o tome da se naziva Ministarstvom znanosti i obrazovanja? Ako se Ministarstvo ocjenjuju sukladno osobi koja ju vodi, onda bi najprimjereniji naziv za to ministarstvo bio Ministarstvo primitivizma, bezobraštine i potencijalne pedofilije. No, da se vratim na početak. Isto Ministarstvo je naime, odmah nakon izlaska slike Jure Francetića u časopisu Vojna povijest povuklo preporuku koju je za njegovo korištenje u školama izdalo prethodno ministarstvo krajem 2011.g. Izgleda kako ih je sama slika našeg Jure gadno uzdrmala. Da stvar bude bolja, u svom priopćenju Ministarstvo primitivizma navodi kako je za njih neprihvatljivo veličanje bilo kojega totalitarnoga režima pa svaki sadržaj koji teži k tome oštro osudjuju. Ne, nisu iznenada dobili smisao za humor, priopćenje je upravo takvo. Zamislite kada o totalitarnim režimima govore nasljednici lika i djela jednog od najvećih svjetskih zločinaca, oni koji taj isti njegov, totalitarni i ubilački režim i dan danas dižu u nebo i brane na svakom koraku, svakim danom sve više na tragu njegovih djela. Isti čas mi je pala na pamet ona – tko o čemu, kurva o poštenju... No, takva reakcija, od istih, ni malo ne čudi, naročito kad je u pitanju Francetić koji je 1942. razbio četnike u istočnoj Bosni izbivši na Drinu kod Srebrenice i spriječio nastavak masovnog antifašističko-četničkog genocida nad muslimanskim življem. To mu četnici/antifašisti, čiji potomci danas komandiraju po hrvatskim ministarstvima, nikada nisu oprostili. Ni istočnu Bosnu, ni pustu antifašističku bežaniju po bosanskim gudurama pred postrojbama Jure Francetića, istu onakvu junačku antifašističku bežaniju kakvu smo imali prilike vidjeti 1995. godine. Pročitala sam nekoliko brojeva navedenog časopisa i meni se osobno dosta svidio, iako se ne slažem uvijek sa autorovim vidjenjem i tumačenjem nekih stvari. No, taj je časopis bio prilika da se o hrvatskoj povijesti konačno počne čitati i govoriti, poglavito u školama. Mi smo pola stoljeća živjeli pod komunističkom diktaturom, u kojoj je samo spominjanje NDH bilo dovoljno da te strpaju u zatvor ili ubiju, a taj je dio naše povijesti jednostavno izbrisan, kao da nikada nije ni postojao. Na stranu to što tko misli o tom dijelu naše povijesti, ali ostaje činjenica kako to svakako JEST naša povijest i kako ju moramo znati, između ostalog, kako nam se ne bi ponovila, kako se upravo ponovila u toj istoj istočnoj Bosni, i u toj istoj Srebrenici 1995. godine, i opet od strane četnika/antifašista, na identičan način. Ne treba imati puno pameti i zaključiti bi li se srebrenički genocid zaista i dogodio na isti način da su tamošnji žitelji sačuvali sjećanje na istinu o Juri Francetiću i sjećanje na pravu narav četnika/antifašista., umjesto što su nasjeli na bulažnjenje o bratstvu i jedinstvu koje nikad nije bilo ništa drugo nego samo paravan za tihu srbizaciju. Za mene osobno, Jure Francetić je hrvatski vitez i heroj i to će uvijek biti. Neki ga osudjuju, al iskreno rečeno, za mišljenje takvih me nikada nije bilo briga. No, svakako ostaje činjenica kako je pok. Francetić značajan dio naše povijesti i kako ga ne možemo i ne smijemo pomesti pod tepih, kao da nikada nije ni postojao. A to je upravo ono što radi ova crvena banda na vlasti. Ne trude se oni pomesti samo Francetića, nego sve što se u Hrvatskoj dogadjalo osim vladavine njihovog nikad prežaljenog jednonogog zločinca. A i kada je riječ o pola stoljeća komunističke diktature koja je pobila stotine tisuća ljudi, onda u obzir dolaze samo laži koji su od početka prezentirane hrvatskom narodu. Ne govori se o masovnim ubojstvima koje su počinili što antifašisti, što kada su preobukli kaput i postali komunisti, iako je to oduvijek jedna te ista banda. Hrvatska cjelokupna povijest, a ne samo ova vojna, koju nam komunisti i njihovi nasljednici pišu već desetljećima, nikada nije bila HRVATSKA povijest. To je samo hrpetina 'antifašističko'-komunističko-četničkih izmišljotina, a kako bi te izmišljotine opstale, nije se prezalo apsolutno pred ničim. Pa tako ni danas jedan Željko Jovanović, koji očito ima odrješene ruke od strane onog drugog ništa što se naziva hrvatskim premijerom, ne može podnijeti hrvatsku istinu. Uz zdušna nastojanja da nam djeca u školama uče nasljedja poznatih pedofila, uskraćuje im i pravo na hrvatsku povijest. Sve u pokušaju stvaranja anacionalnih budućih generacija sa moralno poremećenim vrijednostima, kako ne bi stasale buduće generacije Hrvata. Al jednu je stvar Jovanović zaboravio, odnosno, malo je vjerojatno da je za nju i znao: Hrvati nikada svoju povijest nisu učili u školama, nego doma. A to je nešto gdje ni on ni njegova partija ne mogu učiniti ama baš ništa.   Diana Majhen