Vijesti Najčitanije
BITKA ZA ŽAŽINU
Na mramornoj spomen-ploči, pak, urezan je tekst sjećanja na 187 poginulih boraca, pripadnika 8. i 34. divizije NOVH-a (Seljina je od 52 hrvatske brigade pripadala 34. diviziji – op.a.) . Popratni tekst, dakako, govorio je o savezu radnika i seljaka, stvaranju bratstva i jedinstva, velike velikosrpske i komunističke laži, koja je četiri i pol desetljeća kasnije zbog ugroženosti, genocidom pola milijuna Hrvata i ostalih nesrpskih nacija dovela do krvoprolića i nestanka države „ravnopravnih naroda i narodnosti“. Mnogo godina kasnije, ušutkani u lažima i teroru JBT-ova neznabožnoga režima, tadašnji muzejski kustosi pisali o strateškom značaju Žažinskoga brijega, na kojem se u slavu partizanske borbe oko župne crkve održavaju zabave (vjernici ih nazivaju „prošćenjima“ – op.a.)
Napisao: Josip Frković
Bile su hladne siječanjske i veljačanske noći 1945., mjesec je sipao danje svjetlo, a zamrznuti snijeg na lijevoj obali Kupe škripio je pod nogama. Usprkos nepovoljnim vremenskim i konfiguracijskim okolnostima, partizani Seljine brigade nisu odustajali od upornih napada na domobransko-ustaško uporište Žažinu. Među odlučnim vojnicima domobranske jurišne bojne, bio je Z. Peterka iz Zavidovića, kojem se poslije zatire svaki trag. Sa zvonika župne crkve sv. Vida i Nikole i župnih stambeno-gospodarskih zgrada, „šarci“ su neprestance štektali i kosili napadače. Nadirali su i iz smjera Letovanića. „Na svoje sam oči vidjela da su poginule sutradan odvozili u zapregama. Kao snoplje…Tako je o bitkama za Žažinu i Žažinski brijeg, poluglasno, iz opreza od udbaša i izdaje, svjedočila rođena Žažinjanka K. Dragosavić. Dodala je tome kako su okršaji boraca označenih petokrakim zvijezdama i pod tuđim zastavama sa snagama NDH, zapravo, bili bratoubilački. Hrvati protiv Hrvata Pokuplja, Vukomeričkih gorica, Turopolja, sisačke i petrinjske okolice. Iz trokuta Sisak-Zagreb-Karlovac, većinom simpatizera HSS-a, svrstanih u Udarnu brigadu „Franjo Ogulinac Seljo“. Svoja sjećanja na te dane i noći iznijeli su u tiskovinama i poznati Siščani, Josip Celjak iz Strelečka i Zdravko Grepl, brigadni politkomesar i kasniji rukovoditelj u sisačkoj trgovini. U narodu pak stalno se u pretpostavkama govorilo da je u stožeru brigade sa Seljinim imenom bila izdaja, te da je visoki partizanski oficir nacionalnošću Srbin namjerno na puščane i puškomitraljeske cijevi s brda navodio svoje podređene. O užasu su govorili i preživjeli borci iz Žabna i Boka Palanječkoga.
Poznati Siščani zapovjednici
Spomenimo sada i neka značajna imena i dužnosti što su ih u Seljinoj brigadi obavljali oficiri buduće JA. Ivan Mladen, rođen u Jezeru Posavskom, zapovjedao je brigadom do 10.veljače 1944., kada je poginuo i kada ga zamjenjuje Milan Tojagić, politkomesar je bio Marijan Badel do pogibije 22.lipnja 1944., a autor monografije Vladimir Valjan bio je obavještajni oficir do svibnja 1944. I zapovjednik zloglasnog zarobljeničkoga logora „Viktorovac“ i prvi poratni zapovjednik grada Siska, Srećko Steinburg, bio je na dužnosti politkomesara Prvoga bataljona Seljine brigade, a mjesec dana i u Drugoj četi prvoga bataljona. Zdravko Grepl, pak, na toj je dužnosti bio od travnja do kraja rata. Ivan Maslak obavljao je funkciju zamjenika zapovjednika Drugoga bataljona od listopada 1944. do 25. siječnja 1945.(u Domovinskom ratu pripadnik Polcijskoga odreda „ Braća Radić“), a prije toga i komandira Prve čete. Pomoćnik politkomesara Prve čete bio je do travnja 1944. Juraj Đuka Kuzmić, a do ranjavanja i u Trećoj četi, dok je u Četvrtoj četi bio komandir. U Drugoj je četi komandir do veljače 1944. bio kasniji radnik „Segestice“ iz Žabna Marko Pučko. Spominje se i Milan Tomaško, kasniji direktor „Zvečeva“ i Rafinerije nafte Sisak. Ivan Srebrić iz Odre bio je politkomesar Trećega bataljona. Pomoćnik političkoga komesara Druge čete bio je Glinjanin Miloš Maslovara (na prijevaru je pomogao četnicima zarobiti 16 policajaca i civila 26. lipnja 1991. u Policijskoj posatji Gline – op.a.) i Đuro Kruljac do ranjavanja 26. rujna 1944., kada je ranjen i spomenuti Miloš Maslovara. U štabu Četvrtoga bataljona politkomesar je do 25. veljače bio Stjepan Špišić (pripadnik Policijskoga odreda u Domovinskom ratu – nap.a.)
Spomenik nestao u bršljanu
Kako u ovoj prilici nećemo o detaljima dugotrajnih uzaludnih bitaka za uzvisinu ponad sela i tamošnje ciglane, vratimo se u vrijeme poraća. Točnije, devet godina iza završetka užasnoga rata branitelja gubitnika prve hrvatske države u 20. stoljeću sa sovjetskim boljševičkim komunistima. Godine 1954. na raskrižju cesta za Žažinu i Letovanić, gotovo nasuprot mjesnoga groblja u kojem od 1995. počiva i junak „Oluje“ i Domovinskoga rata, brigadir HV-a Stjepan Grgac, zapovjednik 57. brigade „Marijan Celjak“, komunističke su vlasti podigle spomenik pod novim raslinjem i stablima, naknadno ograđen prešanom betonskom ogradom. Spomenik je izrađen od grubo klesana kamena i bio je na jednometarskom postolju. Na mramornoj spomen-ploči, pak, urezan je tekst sjećanja na 187 poginulih boraca, pripadnika 8. i 34. divizije NOVH-a (Seljina je od 52 hrvatske brigade pripadala 34. diviziji – op.a.) . Popratni tekst, dakako, govorio je o savezu radnika i seljaka, stvaranju bratstva i jedinstva, velike velikosrpske i komunističke laži, koja je četiri i pol desetljeća kasnije zbog ugroženosti, genocidom pola milijuna Hrvata i ostalih nesrpskih nacija dovela do krvoprolića i nestanka države „ravnopravnih naroda i narodnosti“. Mnogo godina kasnije, ušutkani u lažima i teroru JBT-ova neznabožnoga režima, tadašnji muzejski kustosi pisali o strateškom značaju Žažinskoga brijega, na kojem se u slavu partizanske borbe oko župne crkve održavaju zabave (vjernici ih nazivaju „prošćenjima“ – op.a.).
Višekratni neuspjeli napadi partizana
Podsjećamo: „Selo Žažina nalazi se na raskrsnici puta od Zagreba prema Sisku i Petrinji, u blizini željezničke pruge Zagreb-Sisak. U toku NOR-a, imalo je za neprijatelja strateški značaj pri osiguranju cestovnog i željezničkoga prometa. Ustaške i domobranske snage, utvrđene na uzvišenju iznad sela koje pružamogućnost kontrole doline rijeke Kupe i ravnice prema Sisku i Turopolju, predstavljale su važno uporište koje je onemogućavalo izvođenje akcija partizanskih jedinica i djelovanje terenskih radnika u ovom dijelu Pokuplja. Kako bi uklonili neprijateljsku prisutnost i stvorili uvjete za jači razmah NOP-a, štabovima partizanskih snaga nametala se potreba zauzimanja ovoga strateškoga mjesta (dvije godine ranije politički komesar NOVH Vladimir Bakarić naredio je klanje i ubijanje 200 žitelja, te spaljivanje cijeloga povijesnoga hrvatskoga Zrina – nap.p.)…“. U nastavku ove krvave priče, doznajemo da su tijekom 1943. jedinice 13. brigade „Rade Končar“ i Žumberačko-pokupskoga odreda u nekoliko navrata napadale žažinsko uporište. U 1944., pak, kada u ovom dijelu Pokuplja djeluju jedinice 34. divizije NOVH, neprijateljske domobransko-ustaške snage ponad Žažine spriječile su opći napad partizana na komunikacije. Zbog toga je štab 4. korpusa (a bilo ih je šest od jedanaest u cijeloj JA – nap.a.) naređuje uništenje toga uporišta naoružana lakom artiljerijom, većim brojem teških mitraljeza i ostalog automatskoga oružja, opasanog jarcima, rovovima, bodljikavom žicom i minskim poljima.
Poginuli za lažu „bratstva i jedinstva“
Napadi brigada 8. kordunaške divizije većinskoga srpskoga sastava listopada 1944. nije tada uspio, a ni u novom pokušaju siječnja 1945., zajedno s jedinicama 34. divizije, nisu uspjeli uz velike žrtve. I dok na žažinskom brdu na 90-ih godina srušenu spomeniku dominantni srpski komunisti žrtve Seljine brigade ne spominju, samo one divizijskih sastava, iz 8. kordunaške i 34. divizije, autor monografije „Udarna brigada Franjo Ogulinac Seljo“, Vladimir Valjan, Beograd 1968. Ističe 63 poginula i 123 ranjena borca Seljine brigade. „Ostat ćete nam primjer kako se voli, bori i gine za svoju domovinu!“, bilo je uklesano u mramor danas srušena i neprepoznatljiva spomenika urasla u šipražje i divlji bršljan. Spomenika nesloge i nacionalne raspolučenosti na strani ustaškog zloćudnoga režima i novoga, nenarodnoga komunističkog i socijalističkoga u nastajanju. Taj je od neprijateljski programiranih protuhrvata Engleza – umjesto primjene Ženevskih konvencija – ishodio prijevaru i genocid nad pola milijuna hrvatskih ratnih gubitnika, zarobljenih vojnika, žena, staraca i djece. „Dopustili smo da se Srbi izdovolje!“, kazao je dubler ljubičice plave JBT-a. Staljinov gubernator tamnice Hrvata, maršal Šapajev, koji hrvatski jezik nikad nije svladao i kojem je – kojega li čuda – amputirani prst iznova narastao?! T 
