Bivša Vlada zanemarila proces BiH šestorki u Haagu, Hrvatskoj prijete golemi problemi

Proces BiH šestorci, nepravomoćno osuđenoj na ukupno 111 godina zatvora, za Hrvatsku je izuzetno važan - jer su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni za ujedinjeni zločinački pothvat pod vodstvom predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Optužnica Jadranka Prlića, Slobodana Praljaka, Milivoja Petkovića, Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića tereti za najteže zločine nad muslimanskim civilima u ondašnjoj Herceg Bosni. Postane li presuda pravomoćna, Hrvatska će se naći u golemim problemima. Hrvatska politika od početka je umjesto prioritetnog imala dvojben stav oko tog haškog predmeta osluškujući dio društva koji je stvarao klimu njihove i Tuđmanove krivnje. Od samog početka država nije izdvajala novac za njihove odvjetnike već ih plaća haški tribunal. Presuda je sve vratila u realnost. Bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić kaže,da je presudom iskrivljena povijest te da su se odmah uključili u osporavanje dijela o zločinačkom poduhvatu. Miljenić naglašava i važnost diplomacije koja ruku na srce, u mandatu bivše ministrice, u tom smislu nije radila ništa. Nekadašnji HDZ-ov ministar tvrdi da su za Sanaderove i Kosoričine Vlade - iste kriterije primjenjivali za šestorku kao i za Gotovinu, Čermaka i Markača. Što također nije točno. Ali svi se slažu da treba uložiti sve napore da se zločinački poduhvat pravomoćno opovrgne.

Optužnica ih tereti za najteže zločine nad muslimanskim civilima u ondašnjoj Herceg Bosni. Postane li ta presuda pravomoćna, Hrvatska će se naći u golemim problemima.

Obrane čekaju termin žalbenog saslušanja. Dva su glavna uporišta obrane. Ono prvo je trasirao predsjedavajući Vijeća Jean-Claude Antonetti. Isti onaj sudac koji je oslobodio Šešelja, koji je imao suprotstavljeno mišljenje u odnosu na svoju dvojicu kolega i koji je kazao da hrvatski politički vrh nije bio do te mjere involviran u rat u BiH, da samim time Hrvatska nije bila sudionica međunarodnog sukoba. On je uvažio argumente tada obrane da je predsjednik Tuđman pozvao Hrvate u BiH da glasaju na referendumu za samostalnu BiH kao svoju državu. Spominjao je također Herceg Bosnu koja je proklamacijom definirana kao hrvatska zajednica ali unutar BiH i da priznaje njezinu demokratski izabranu vlast uzeo je u obzir činjenice, da je Hrvatska naoružavala armiju BiH, da je zbrinjavala izbjeglice tijekom rata itd. Mnogo je činjenica tada uvažio. Drugi žalbeni osnov je pravomoćna presuda za Oluju i presuda srpskom generalu Momčilu Perišiću kojom je sudac Teodor Meron stvorio jedan vrlo visok i zahtjevan standard dokazivanja krivnje za zapovjednu odgovornost. U slučaju da presuda bude pravomoćna, to bi imalo nesagledive posljedice za Hrvatsku. Osim što bi to za povijest stvorilo posve krivu sliku arhitekture rata u BiH, Hrvatska bi bila proglašena agresorom, dakle, bila bi potvrđena teza o agresiji na BiH. Ratnu odštetu bi plaćali mi svi, uključujući i one koji su tu tezu propagirali godinama. Plaćali bi je i neki danas veliki domoljubi koji su aktivno sudjelovali u podizanju te optužnice. Što se tiče BiH tužilaštva, oni bi zacijelo slijedom toga nastavilo sa optuživanjem pripadnika HVO-a iz tog doba. Jer po neslužbenim informacijama optužnice protiv petorice zapovjednika HVO-a su već napisane.