Borba protiv ustaša: glavna zadaća Jugoslavenske nove desnice

KOMENTAR Nakon što je Ante Gotovina postao slobodan čovjek, sudionici udruženoga političko-medijskog zločinačkog pothvata mijenjaju modus operandi, pa umjesto borbe protiv Tuđmana i „mračnih devedsetih“, kreću u love na ustaške zmije i fašističke dinosauruse Nakon dvadesetak godina „skrivanja u ormaru“ i fingiranja lažne objektivnosti, vrhovni misionari i propovjednici ljudskih prava u Hrvatskoj napokon su javno pokazali karte. Prošlu nedjelju pod komandom Dragana Markovine i provosvećenika ljudskih prava Zorana Pusića, osnovana je „Nova ljevica - stranka za demokratizaciju i održivi razvoj“, čiji Inicijativni odbor uz spomenute „antifašiste“ još čine – „aktivistica za ženska prava Rada Borić, predsjednica Hrvatskog PEN-a Nadežda Čačinovič, Nikola Devčić s Instituta Ivo Pilar, te mirovna aktivistkinja i voditeljica udruge Documenta – centar za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič“. Na osnivačkoj skupštini okupila se je šarolika i živopisna vesela družina javnih osoba, među kojima bivši predsjednik Ivo Josipović, Milorad Pupovac, Vjeran Zuppa, Čedo Prodanović, Danijela Trbović, Vojo Šiljak, Vili Matula, Sanja Sarnavka i Josip Hrženjak. Nedostojali su još jedino Stjepan Mesić, Žarko Puhovski i Boško Buha, a da bi koncentracija „antifašista“ dosegnula razinu brezovačke šume iz lipnja 1941. Da ne bi bilo zabune, „Nova ljevica“ odmah je proklamirala političku platformu najavom da će joj jedan od glavnih zadataka biti borba protiv ustaša. S obzirom na to da ustaša u Hrvatskoj nema od 1945. godine, ozbiljnim je ljudima kristalno jasno da će stvarno političko djelovanje „Nove ljevice“ biti borba protiv i najmanjeg iskaza hrvatstva i političkog suverenizma, a prema staroj orjunaško-jugoslavenskoj formuli da su svi ustaše zločinci, a svi Hrvati ustaše. „Antifašisti“ jako vole „ustaške“ kune Ono što karakterizira pojedince koji stoje iza osnivanja „Nove ljevice“ jest činjenica da oni uglavnom dolaze iz NGO sektora ili kruga tzv. javnih intelektualaca koji su posljednjih dvadesetak godina arbitrirali o svim društveno-političkim pitanjima hrvatskog društva i države. Pritom se je stvarala medijska percepcija kako se tobože radi o neovisnim stručnjacima koji objektivno prosuđuju pitanja od javnog interesa. Njihove prosudbe, dakako, nisu bile nimalo neovisne i bile su vrlo jasno usmjerene na destrukciju hrvatske države. Do oslobađajuće presude protiv generala 2011. glavna poluga njihova protuhrvatskog djelovanja bila je kriminalizacija Domovinskog rata i vremena stvaranja hrvatske države. Bivši predavač na JNA učilištima, a danas borac za „ljudska prava“, Zoran Pusić, do te je mjere bio užasnut oslobađajućom presudom generalima da je istoga dana telefonski tješio Savu Štrpca, bivšeg člana terorističke vlade tzv. SAO Krajine. Nakon što je Ante Gotovina postao slobodan čovjek, sudionici udruženoga političko-medijskog zločinačkog pothvata mijenjaju modus operandi, pa umjesto borbe protiv Tuđmana i „mračnih devedsetih“, kreću u love na ustaške zmije i fašističke dinosauruse koji navodno ponovno haraju Hrvatskom te ugrožavaju demokraciju i „antifašistički“ održivi razvoj. U čitavome tom razdoblju, navedene udruge i pojedinci za svoju protuhrvatsko-jugosfernu rabotu bili su obilato financirani ne samo iz veleposlanstava Hrvatskoj nadasve sklonih zemalja, nego su za svoje Hrvatskoj neprijateljsko i parazitsko djelovanje dobivali enormne svote iz državnog proračuna. Iako „antifašisti“, „ustaške“ kune nemilosrdno su trpali u svoje prilično duboke ljudskopravne džepove. Protuhrvatstvo Neke riječi u hrvatskome javnom govoru predstavljaju od strane misaone policije zabranjene kategorije, a među njima je svakako i riječ „protuhrvatstvo“. One koji tu riječ koriste proglašava se desničarskim lunaticima i paranoidnim šizofrenicima. No, dovoljno je poslušati neke od govora „novoga levičara“ Dragana Markovine, poput onoga gdje kaže da je on Jugoslaven, da mu Hrvatska ništa ne predstavlja i da mu je drago da Hrvatska izgubi, kako bi jasno vidjeli da je protuhrvatstvo osnovno obilježje „Nove ljevice“, čiji bi točniji naziv bio „jugoslavenska nova desnica“. Markovina, naime, nije indiferentan prema Hrvatskoj, on Hrvatsku mrzi što jasno proizlazi iz izjave da kad čuje „Lijepu našu“ da bi volio da Hrvatska izgubi. Osnivanjem stranke „Nova ljevica“ protuhrvatski NGO-pseudointelektualni sektor sam je se razgolitio i viknuo „car je gol!“. Taj akt jugoslavenskim ljudskopravašima i poštenoj inteligenciji izbit će adut do sada medijski sustavno stvarane aeurole objektivnosti. No, on je i znak da je jugofilima dogorilo do noktiju. Stranka Jugoslavenska nova desnica predstavlja labuđi pjev protuhrvatstva i jugoslavenstva prije nego ovi nestanu na đubrištu povijesti.