Borba s otpornim dikobrazom! Predsjedničina putovanja debelo se analiziraju, a Mesićevo u Makedoniju?

STIPE U GOSTIMAJI Eto, nakon godina muke i borbe s otpornim dikobrazom, konačno mu ukinuše privilegije, samo što to vrijedi kada širom svijeta po tim našim veleposlanstvima sjede sve „predsjednikovi“ ljudi Stjepan Mesić, već je dobro zagazio u osamdesete godine života, pa se postavlja pitanje, dokle on još misli, možda ne biološki živjeti ali svakako u politici životariti? U Skopju je imao lakšu prometnu nesreću prilikom vožnje u automobilu hrvatskog veleposlanstva. Veleposlanica Barišić po njega je poslala službeno vozilo, a tu je naravno bila i makedonska policija, jer važan je gost stigao. Eto, nakon godina muke i borbe s otpornim dikobrazom, konačno mu ukinuše privilegije, samo što to vrijedi kada širom svijeta po tim našim veleposlanstvima sjede sve „predsjednikovi“ ljudi. Država unutar države, ustvari jedan paralelni sustav je i dalje živ te služi za opstrukciju bilo kakvih stvarnih promjena, ali dakako i za sabotažu domoljubnijih elemenata u novoj vlasti. Za razliku od predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović čije se svako putovanje maliciozno analizira do nebitnih detalja, već debelo bivši predsjednik Mesić, to kukavičje jaje podmetnuto narodu, i dalje je neumorni svjetski putnik, na misiji kompromitacije Hrvatske, gdje god stigne, ili kamo god ga prime. Nema sumnje, platit će i političari drugih država, čelnici međunarodnih organizacija te voditelji raznih kongresa, smještaj, putne troškove, valjda i kakav honorar Stipi Mesiću, a naše ambasade, osigurat će mu logističku potporu, posredno i sam politički legitimitet. U čije ime, i za koga, to se hrvatski narod ni ne pita. Zabrinjavajuća je vitalnost čovjeka koji je još 1967. godine kao nadobudni partijski sluga javno osudio i tražio robiju za autore i potpisnike „Deklaracije o položaju i imenu hrvatskog jezika“ krajem 1991 unaprijedio Ratka Mladića u viši čin, 1992 veličao ustaštvo, 1998 tajno svjedočio i pakirao Hrvatskoj da bi se 2000-e pojavio u ulozi spasitelja. Dok se on ležerno vozi u državnim limuzinama već gotovo više od pola stoljeća, branitelji, trideset pa i četrdeset godina mlađi od njega umiru po bolnicama od raznih karcinoma, srčanih i moždanih udara. S druge strane Mesićev imunološki sustav je takav da i gripa bježi od njega. Zanimljivi su ti takozvani ljevičari. Ne vjeruju u Boga i mrze Crkvu a opet ponašaju se kao da su bogomdani, nezamjenjivi te izgleda smatraju kako im pripada sve ono što otmu, ili prijevarom i lažima dobiju. Za ocjenu uspješnosti nečije političke karijere i značaja za državu i narod koji je predstavljao, važno je da protekne dovoljno vremena kako bi se stvari sagledale objektivno, kroz krajnje rezultate nečijeg rada, koji obično nastupaju tek nakon njegove smrti. U Mesićevom slučaju, za tako nešto bi previše čekali, a i ne vidimo ikakav bitan doprinos, već naprotiv samo veliku štetu. Ipak, sama vitalnost i dugovječnost kako kod Mesića, tako još više kod Manolića, govori o bizarnom fenomenu. Nije istina da Japanci žive najdulje na svijetu, partizani žive znatno dulje čak i kada nisu pravi, nego lažni, eklektici koji ustvari nemaju stava niti ikada istinski vjeruju ono što pričaju ili javno zastupaju. Za dvadeset ili trideset godina, kada ih više ne bude, napokon bi mogli dati doprinos narodu kojem su pili krv gotovo čitavo stoljeće. Ne znamo jesu li potpisali dati svoja tijela i organe znanosti, ali bilo bi dobro da to učine u narednim godinama kako ne bi ,na primjer, Joži Manoliću naglo pozlilo u stotinu i petoj nakon penjanja na Sljeme jer onda ništa od dobitka za znanost. Jednom, ako ikada napuste ovaj svijet, bit će to takvo čudo, da bi nam se i Đikić mogao vratiti. Istina, u svijetu će sigurno imati bolje uvjete rade, ali gdje će ako ne kod nas pronaći ovakve znanstvene primjerke?