Brala, nismo te zaboravili! Ovo je priča o heroju koji je poginuo za Hrvatsku

Ante Bobeta - Brala, najmlađi od troje djece Milke rođene Žanić i Ante Bobete, rođen je 8. lipnja 1950. godine u Vukovaru, nakon sestara Nade i Ane. Po ocu, Ante je imao i starijega brata Ivana, a po majci brata Milu. U Borovu Naselju jednu je godinu pohađao Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića, da bi potom prešao u OŠ Braća Đurđević na tzv. Krivoj Bari, danas srednja Ekonomska škola Vukovar.

Od prvih selekcija do prve ekipe, kroz sve uzraste, bio je golman u NK Radnički, a u krugu igrališta NK Radnički iz Borova Naselja, na spomeniku na kojem su ugravirana imena igrača toga kluba poginulih u Domovinskom ratu, nalazi se i njegovo ime.

Nakon odsluženja vojnog roka vjenčao se s Jovankom rođ. Živanović, a ona im 1975. godine rađa sina Antu, koji dobiva ime po ocu i djedu.

Antin stariji brat Ivica Bobeta – Bobica, reći će:

"Pored nogometa, kao mladić, Ante je amaterski trenirao i boks, ali nisam mu dozvoljavao borbe, samo je sparirao drugim boksačima. Bio je jak, brz, poznat po tome kako je na Vuci, gdje smo voljeli otići kao i svi mladi Kudeljarci u to vrijeme, hvatao ribu golim rukama i izbacivao je na obalu. Imao je dobro srce, tko god je gradio kuću, išao je pomagati, ako ga je tko zamolio za bilo kakvu pomoć, nikada ne bi odbio, bilo da je trebalo raditi ili posuditi novce. Nije imao puno škole, ali je imao onu – životnu. I svašta je znao, borio se kroz život, vozio je viljuškar, kamion, radio u pekari, DIK Stjepan Supanc u Vukovaru, potom Tvornici Borovo, posljednji posao mu je bio u mome ugostiteljskom lokalu na Lipovačkom putu.

Brale, kako su ga zvali, sjećaju se brojni prijatelji i suborci. Od prvih naznaka ratnih djelovanja uključio se u organizaciju obrane grada, kako na prvim stražama, tako i u prvim akcijama u Borovu Naselju, na Lušcu, Domu tehnike… Dana 4. rujna 1991., prilikom granatiranja, u Borovu Naselju kod tržnice, ranjen je u ruku.

"Bralu je poznavao cijeli grad, bio je čvrst čovjek, reklo bi se opasan, tvrd, kao da nije imao straha. Sjećam se, kada za mnoge rat nije bio ni u primisli, u Vinkovcima, dok su tenkovi demonstrirali silu po ulicama, skočio je na jedan tenk i gurnuo unutra vojnika koji je bio na njemu, te spustio poklopac, to je u to vrijeme snimila novosadska televizija. U Vukovaru je sudjelovao u nabavi prvog naoružanja, razvozio ga je, odlazio onamo gdje su se u to vrijeme mnogi bojali i nije ga bilo strah pokazati domoljublje zbog kojega je i godinama prije demokratskih promjena imao sukobe s ondašnjom milicijom", ispričat će suborci.

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, Ante Bobeta je sa suprugom Jovankom, koja je cijelo vrijeme ratnih djelovanja bila u njihovome stanu u centru grada, na tzv. Olajnici, i šesnaestogodišnjim sinom Antom, prešao u kuću u tadašnjoj ulici Borisa Kidriča, danas Ul. 204. vukovarske brigade, gdje su se nalazile još neke obitelji. Njegova supruga Jovanka će se prisjetiti:

"Brala nije želio da ostanemo u skloništu na Olajnici, bojao se kako će njega i sina tamo netko prokazati, smatrao je da ćemo biti sigurniji u nekoj drugoj kući. Obojica su se presvukli, skinuli žute cipele, tzv. 'zenge' i obuli obične cipele. Prešli smo ulicu i ušli u kuću koju je samo zid dijelio od igrališta Osnovne škole Ivo Lola Ribar, danas škola OŠ Dragutina Tadijanovića. Tamo sam ga vidjela posljednji put".

Ante Bobeta, mlađi, također će se prisjetiti posljednjeg susreta s ocem:

"Bio je to 19. studeni 1991. godine. Četnici su već bili posvuda po gradu, a čuli smo i njihove glasove, vikanje i pucnje koji su dolazili iz škole pored i sa školskog igrališta. Tata mi je rekao da ne smijemo ostati zajedno, ja vjerujem kako me je htio maknuti od sebe, da me zaštiti jer je pretpostavljao što će se dogoditi s njim. U dvorištu kuće u kojoj smo se nalazili, od granate je bio probijen zid. Meni je rekao da pređem preko vrta, pa kroz tu rupu na školsko igralište, a on je izašao na glavnu kapiju. Nikada ga više nisam vidio".

"Sve što je prošao moj brat, prošao je i njegov sin. Danas se čini nevjerojatno, no taj mladić je svuda išao s ocem, a činilo se kako i on ima najviše povjerenja u njega. Kada se Ante nije nakon posljednje razmjene vratio iz logora, iako sam ga i u tome razdoblju svugdje tražio, ponovo sam potegnuo sva poznanstva i dao brdo novaca za bilo kakvu informaciju. Trinaest godina tražili smo ga od rudnika do ludnica, znate kakve su vijesti u to vrijeme kolale, kako su naši ljudi, koji su tada već dugo bili mrtvi, samo mi to nismo znali, bili zatvoreni u različite ustanove, radili kao robovi u rudnicima u Aleksincu ili na privatnim imanjima. Vjerovali smo jer smo se nadali, a sve je bilo bolje od vijesti da je mrtav".

Ante Bobeta mlađi, Bralin sin, prošao je kalvariju. Kao šesnaestogodišnji dječak, u nekoliko sati više je puta vođen na strijeljanje, da bi potom završio u srpskom koncentracijskom logoru u Stajićevu:

"Teško se je prisjećati. Čim sam izašao na školsko dvorište, ispred sebe me je gurnuo jedan vojnik, zabio mi je pušku u leđa i rekao da siđem u školski podrum. S podignutim rukama pošao sam ispred njega i kada je dolje već repetirao pušku, začuli smo glas koji me je spasio. Neki čovjek bez nogu, ostavljen dolje u mraku, zapomagao je da mu pomognemo. Zahvaljivao je vojsci i spasiocima koji su došli, pa po tome pretpostavljam da je bio Srbin. Vojnik mi je zapovjedio da ga odnesem gore i to me je spasilo prvi put. Umiješao sam se među ljude koji su izlazili iz različitih skloništa, a tjerali su ih prema gradu.

U centru, kod trgovine 'Borovo', ugledao me je poznanik, ako me sjećanje ne vara - prezivao se Milješić, nadimak Campi, ponekad smo znali igrati bilijar zajedno i obratio mi se riječima: "Di si Bobeta, zengica', pa repetirao pušku kako bi pucao u mene. U tome ga je spriječio jedan crnogorski vojnik, udario ga je po pušci i na njega se izderao 'Sad si došao da ubiješ, gdje si do sad bio?'. Dok su se njih dvojica raspravljali i naguravali, provukao sam se dalje. Tjerali su nas sve, kako je narod izvirao sa svih strana, prema Veleprometu, pješice. Kako sam bio pri vrhu kolone, jedan se četnik, postoji sačuvana snimka, uplašio kako je cesta možda minirana.

Kod današnjeg Doma zdravlja na Sajmištu, Ulica Sajmište, izdvojio je nas četvoricu da ispred kolone idemo prvi. Na snimci, ja sam u smeđoj jakni, doista izgledam kao odrastao čovjek, što se kasnije pokazalo kao problem. Naime, nakon što su nas iz Veleprometa prebacili u dvorište VUPIK-ove Vinarije  gdje je uslijedilo zlostavljanje i batinanje, utjerali su me u autobus koji je prvo otišao u Sremsku Mitrovicu.

Tamo smo nekoliko sati čekali, da bi nam rekli da je već sve puno i da idemo u logor u Stajićevo. U Stajićevu sam imao jednak 'tretman' batinanja kao i svi ostali zarobljenici, a kada je Crveni križ popisivao za prvu razmjenu osobe mlađe od osamnaest godina i starce, nisu dozvolili da idem jer su tvrdili da lažem i da imam više od osamnaest godina. Bio sam izrastao i jak, srećom, imao sam kod sebe osobnu, tada ličnu kartu. Ipak, zbog mene je Crveni križ ostao dan duže dok nije potvrđeno kako imam šesnaest godina i onda sam razmijenjen. Bilo je to 2. prosinca. 1991.".

Gotovo trinaest godina, obitelj Bobeta tragala je za Antom, hvatajući se za svaku informaciju kao za slamku, dok nije postalo jasno kako je Brala, nažalost, završio kao i brojni zarobljeni Vukovarci.

"Tragao sam, nudio novce, plaćao, sve dok nisam iz pouzdanih izvora saznao kako je moj brat Brala mrtav. Čovjek mi je otvoreno rekao:

"Nemoj više plaćati, nema od njega ništa, ubijen je", ispričat će Ivan Bobeta, Antin stariji brat.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju Dubrava koja se odvijala od 27.04. - 3.07.1998. , posmrtni ostaci Ante Bobete preneseni su zajedno s ostalim ekshumiranim tijelima koja je trebalo identificirati na Zavod na sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu. Utvrđeno je kako je njegovo tijelo tijekom okupacije, pri humanoj  asanaciji terena  preneseno iz primarne masovne grobnice u kojoj je pronađeno, na vukovarsku Ciglanu, a potom s drugim pronađenim tijelima  premješteno na vukovarsko groblje Dubrava.

Nakon šest godina, 2. prosinca 2004. godine, posmrtni ostaci Ante Bobete identificirani su te pokopani 10. prosinca na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je nakon sloma obrane grada, zarobljen te zlostavljan te ubijen, Ante Bobeta – Brala, suprug, otac i brat, imao je samo 41 godinu. Brala, nismo te zaboravili.