Branitelj na dnu: Ivo Topalović doslovno preživljava u štali

To što ovdje vidite zapravo je jedino što ja imam u životu, započinje svoju priču Topalović koji živi u malom selu Posavski Podgajci nedaleko Županje Uđite u moj dom, rekao je tiho Ivo Topalović (50) i otvorio vrata male sobice. Visoka je tek toliko da u nju može stati odrastao čovjek, zidovi grubo ožbukani kao da ih još treba doraditi, unutra hladno i sivo. POGLEDAJTE VIDEO Sobica od oko 20-tak kvadrata ima pohabani tepih na betonskom podu, štednjak na drva, sklepani krevet sa dotrajalim madracem, nekoliko deka i istrošenim jastukom, ispred maleni stolić sa poluizgorenim svijećama, u kutu sudoper sa opranim suđem. Pored kanta sa vodom koja se zaledila, i red uredno složenih cipela. Zapravo je u toj jadnoj sobici sve iznimno uredno i čisto. U prostoriji nema struje, nema vode, nema sanitarija. Na zidu visi uokvirena spomenica Domovinskog rata sa njegovim imenom. - To što ovdje vidite zapravo je jedino što ja imam u životu - započinje svoju priču Topalović koji živi u malom selu Posavski Podgajci nedaleko Županje.

Nisam ništa tražio od države, želio sam raditi

- Roditelji su doselili u ovo selo iz Bosne kad sam imao dvije godine. Imam još tri sestre i brata. Svi smo živjeli zajedno dok se sestre nisu udale i otišle u Sloveniju živjeti i raditi, a za njima i moj brat. Jedno sam vrijeme i ja radio u Sloveniji jer je tamo sestrin muž, inače Srbin, imao veliku prijevozničku firmu sa 20 kamiona. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, vratio sam se u selo i odmah na početku priključio obrani Hrvatske. Mama i brat su rekli da sam glup jer sam ostavio dobar posao i došao u rat, ali meni je bilo sasvim normalno braniti ono što je moje. Od 1991. do 1992. sam bio pripadnik 131. županjske brigade, a onda sam prešao u aktivnu vojsku. Prošao sam sva ratišta ovdje u Istočnoj Slavoniji, ali i cijeloj Hrvatskoj. Krajem 1994. godine otkrio sam da mi je rat malo udario po živcima pa sam tražio da me razvojače. Bio sam mlad, snažan i jak tada i nije mi padalo na pamet da tražim ikakva braniteljska prava od države. Želio sam raditi - pripovijeda svoj život danas znatno onemoćali Ivo. Tek mu je 50, ali kako posljednjih desetak godina živi kao pustinjak, u prostoriji koja je nekada bila štala, a koju je on sam uredio da donekle služi za život, lice mu je poprimilo izgled starca. Pod utjecajem PTSP-a, razvojačen, vratio se u svoje selo, u roditeljsku kuću. Dvije je godine radio na 'baušteli' po Jadranu, a onda ni za to više nije imao živaca, a i poslodavci mu nisu plaćali odrađeni posao. U međuvremenu mu je umro otac, a mama je ostala sama u kući.

Majka ga istjerala iz kuće

- Došao sam k njoj jer nisam imao kamo, a i da brinem o njoj nakon smrti oca. No, ona nije dala da živim sa njom i tjerala me je iz kuće. Nije odobravala što sam otišao u vojsku, umjesto da sam radio i zarađivao. Na ostavinskoj raspravi nakon očeve smrti odrekao sam se svoga dijela kuće u maminu korist, a ona me je odmah potom istjerala iz kuće. Rekla mi je da idem živjeti u štalu koju imamo u dvorištu jer u kuću ništa ne donosim iako sam prethodno prodao braniteljske dionice i nadogradio si svoj dio kuće. Nije mi dala niti to. Nisam imao izbora. Kada sam vidio da me doista neće pustiti da živim sa njom, počeo sam uređivati tu štalu. Zatvorio sam je, stavio krov, prijatelji su mi pomogli da ju malo omalterišem. I, eto, tu sam već 10 godina. Mama je u međuvremenu otišla u dom, sestre i brat i dalje žive u Sloveniji, kuća je prazna i zaključana ali mene su ostavili u štali - tiho priča Ivo dodajući kako se nikada nikome od svoje obitelji nije zamjerio, posebno ne majci, pa mi nikada nije bila jasna mamina odluka. Nema volje, kaže, sa njima se tužiti i natezati iako je uvjeren da neko pravo nad dijelom obiteljske kuće sigurno ima. Ne žali se on previše ni na štalu u kojoj živi, ali bi bio sretniji da u njoj ima struju i vodu, možda i sanitarni čvor jer mu za to služi poljski wc kojega je sam sazidao.

Ponekad si nešto i skuham

- Do prije 3-4 godine radio sam što sam uspio; malo u šumi, rezao drva, što god je kome trebalo. Sad sam obolio i ne mogu. Iako nikada nisam želio biti na teret državi, morao sam tražiti socijalnu pomoć. Sada primam 800 kuna i to mi uglavnom služi za hranu. Grijem se na drva, kad ih nabavim, vodu mi daju susjedi po selu jer nemam bunar u dvorištu. Problem je što mi se zaledi tijekom noći u kanti, nakon što se ugasi vatra. Perem se tako što ugrijem vodu u loncu. Isto tako perem i veš. Ponekad si nešto i skuham - kaže Ivo koji nikada od nikoga u svojoj općini nije tražio pomoć iako bi mu dobro došao neki bolji smještaj ili, pak, nešto građevinskog materijala da od štale napravi pristojniji prostor. Pomoć za njega su zatražili njegovi sumještani koji kažu da je to dobar i pošten, ali nesretan čovjek koji se baš nije snašao u situaciji koja ga je zadesila. Ivo u kućici nema ni radio ni tv prijamnik, jer nema niti struju, no na njegovom malom stolu počasno mjesto zauzima velika slika Mirka Filipovića CroCopa. On je Ivin uzor, a zamalo i susjed, obzirom da Mirko potječe iz obližnje Privlake. - Kad se Mirko bori, odem u lokalni kafić gledati borbu. Njega baš volim - kaže Ivo pokazujući Mirkovu sliku. Na pitanje zašto se nikada nije oženio, dobio djecu, kaže tiho "ma kakvi, pa puno sam i sam sebi".