BRANITELJI NIKADA NISU IMALI PRILIKU POSTATI TREĆA POLITIČKA SNAGA
U pojedinim medijima čitamo da su branitelji propustili priliku da postanu treća politička snaga. To nije točno, jer takvu priliku nikada nisu ni imali! Za branitelje bi trebalo izmisliti zakon kao za pupovce. Ako može biti „netko“ tko ne voli Hrvatsku i u Saboru, zašto se takva počast ne bi dala i ljudima koji su nam donijeli slobodu, barem na lokalnoj razini?
Pripremaju se novi, lokalni izbori. Neki kažu da je to prigoda i za ljude koji su bili prvi kad je trebalo, tj. hrvatske branitelje. Naime, ako niste na ili oko vlasti, badava vam „dva stolca“ i u Hrvatskom saboru, a kamoli na općinskoj ili županijskoj razini. No, branitelji će prema svemu sudeći propustiti i ove izbore. Oni koji će se eventualno pojaviti na listama, poput umirovljenog generala HV-a Joze Miličevića, na žalost, teško da će privući veći broj glasova.
Gdje se vrte novci nema branitelja
Što je krenulo po zlu? Razjedinjenost branitelja ili bolje rečeno braniteljskih udruga? Nikako, već kontinuirano pljuvanje i bljuvanje po tim časnim i istinskim junacima, prije svega u većini medija (svaka čast iznimkama). Naime, uoči svakih izbora na ovaj se ili onaj način stvara atmosfera u kojoj svatko tko se „kiti“ domoljubljem i sudjelovanjem u obrani hrvatske države, a poglavito uzdizanjem prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, nastoji „izbrisati sa liste“. Takve jednostavno proglase ekstremnim desničarima, kao nešto manje značajno i važno, (sic!), iako su to u „prijevodu“ oni koji voli svoju Domovinu. Što će danas, 25 godina nakon srbijanske i ine agresije takvi ljudi? Bili su dobri kad je trebalo! Kad su odlazili na prve crte obrane svi su im govorili – vaša će imena biti upisana zlatnim slovima! Tko se toga sjeća? Kad su se vratili kući, branitelje su već dočekali „školovani“ političari iliti politikanti. Svi su bili „na svojim mjestima“. Za branitelje su već bile pripremljene neke sporedne ili nikakve uloge. Političari, osobito na lokalnim razinama, su uvijek uz njih kad se polažu vijenci i pale svijeće ili bolje rečeno samo kad su u njih uprte tv i ine kamere.(svaka čast izuzecima). Nevjerojatno je koliko se pojedinci vole slikati sa vijencima ili svijećama u rukama. I govoriti i govoriti na njihovim skupovima – da nije bilo njih ne bi bilo ni hrvatske države! Međutim, tu osim praznih riječi i mnoštvo fraza nema ništa. Činjenica je, i to se mora priznati, da su u nas relativno iznimno dobro zbrinuti jedino stradalnici Domovinskoga rata. Ostali, koje ni metak nije okrznuo, a takvih je navodno oko 430 tisuća (!), ostali su samo brojke i slova. Neki čak ni to. Pa, mi ni službeno nemamo ni Junaka Domovinskoga rata, a imamo na stotine „menagera-junaka“. Kako koja politička stranka dođe na vlast, tako odmah zapošljava – svoje. Tamo gdje se vrte novci, tamo nema onih iz 1991. Pogledajte samo koliko je branitelja u Nadzornim i inih odborima. Ta su mjesta isključivo „rezervirana“ za „njihova veličanstva“, jer se to itekako dobro plaća.
Treća politička snaga
I što će onda branitelji na listama, kad nitko ne zna ni gdje su bili za vrijeme rata ni štosu radili, dok se za svakog „malo jačeg“ političara i menagera zna gdje ide na skijanje, gdje na ljetovanje, tko mu je žena, a tko ljubavnica. Također je vrijeme i da se netko zapita: odakle većini onih koji nas zastupaju ili to namjeravaju toliki kapital, tim prije što smo godinama bili u ratu? No, tko će na lokalnim izborima zastupati one kojih više nema, a dali su sve za Hrvatsku, svoje – živote? I oni bi trebali imati svoju „stranku“ jer se njih već godinama također gazi, marginalizira i prešućuje. U pojedinim medijima čitamo da su branitelji propustili priliku da postanu treća politička snaga. To nije točno, jer takvu priliku nikada nisu ni imali! Za branitelje bi trebalo izmisliti zakon kao za pupovce. Ako može biti „netko“ tko ne voli Hrvatsku i u Saboru, zašto se takva počast ne bi dala i ljudima koji su nam donijeli slobodu, barem na lokalnoj razini?
Sve u svemu, i ovi će izbori proći s braniteljima na – margini.
Žalosno, ali je tako.
Kad smo „imali Hrvatsku“ dali smo je njima, a oni je na žalost ne ispuštaju.
I sad imamo to što imamo! T
