Branitelji – simbol Hrvatske

Otvoreno treba reći da odgovorne vlasti ni u kojoj državi ne bi tako dugo izbjegavale takav susret i razgovor s braniteljima kao što su to činile aktualne vlasti, demonstrirajući na taj način ne samo svoju bahatost i aroganciju, nego i bešćutnost i objektivno zanemarivanje općega dobra hrvatskoga društva i hrvatske države. Susret u Banskim dvorima na kojem su u ponedjeljak 1. lipnja sudjelovali s jedne strane predsjednik Vlade, ministar branitelja i ministar obrane, a s druge strane predstavnici branitelja koji su u maratonskom prosvjedu: predsjednik Udruge 100-postotnih vojnih ratnih invalida, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, predsjednik Zbora udruga veterana gardijskih postrojbi i predsjednik Udruge branitelja oboljelih od PTSP-a, višestruko je značajan te zaslužuje više nego nepristranu pomnu analizu koja prelazi okvire ovoga teksta. Ponajprije taj susret – premda ništa nije riješio, jer to nije bilo logično ni očekivati – iznimno je važan jer je već samom najavom zaustavio nabujale tenzije u hrvatskom društvu i prijeteću nepoželjnu eskalaciju nasilja i jer je zaključen dogovorom o novom susretu. Velika je pobjeda ljudskosti, normalnosti i demokratičnosti što su konačno oči u oči sjeli predstavnici dviju iznimno važnih instanci hrvatskoga društva i hrvatske države, a koje su do sada, sudeći po onom što je posljednjih više od pola godine okupiralo javno mnijenje, bile žestoko suprotstavljene. Svakako zaslužuje veliku pohvalu sam taj susret na kojem je očitovana pobjeda zdravoga razuma jer se dogodio razgovor u normalnim okvirima, čemu je vjerojatno puno pridonijela i činjenica da je to bio susret pred očima javnosti, ne samo medijske, nego i opće. Upravo takav susret pred javnošću bitno je suzio polje razornoga djelovanja brojnih osoba koje su u politici i medijima predugo puštale zle duhove i koje će to vjerojatno nastaviti, ali ipak sa smanjenim intenzitetom jer su neke činjenice sada ipak na stolu pa se ne će moći više onako manipulirati kako se to činilo do sada, niti vrijeđati kako je to bilo do sada. Otvoreno treba reći da odgovorne vlasti ni u kojoj državi ne bi tako dugo izbjegavale takav susret i razgovor kao što su to činile aktualne vlasti, demonstrirajući na taj način ne samo svoju bahatost i aroganciju, nego i bešćutnost i objektivno zanemarivanje općega dobra hrvatskoga društva i hrvatske države. Svojevrsni vrhunac te arogancije i bešćutnosti bila je politička odluka o slanju policijskih kordona na Trg sv. Marka kao da su se na tom trgu u Gornjem gradu okupili najopasniji teroristi i neprijatelji države. Više nego cinizam i više nego zastrašujući farizejizam očitovan je odlukom da se policijskom intervencijom brani zakonska odredba o zabrani okupljanja nakon 22 sata u državi u kojoj se kršenje zakonskih propisa bez ikakvih sankcija događa svakodnevno, u čemu često sudjeluje i sama Vlada, kojoj je Ustavni sud morao poništiti više protuzakonitih odluka, a da se ne govori o drugim njezinim nepoštivanjima zakona koja ni na koji način nisu sankcionirana – npr. neisplata plaća radnicima u tvrtkama u državnom vlasništvu, premda je to krivično djelo. Jasno je i nesporno da zakonske odredbe treba poštivati i da one obvezuju baš sve hrvatske građane jednako, ali je isto tako jasno da se u Hrvatskoj represivne odredbe zakona često primjenjuju selektivno, ovisno o mnogo različitih faktora, uostalom to je praksa naslijeđena iz bivše države i političke elite je se ne odriču. Sadašnja Vlada trebala bi javno zahvaliti svećenicima, koji su došli na Trg i u crkvu sv. Marka, što su stali između policije i branitelja prosvjednika i na taj način spriječili eskalaciju zla s nesagledivim posljedicama ne samo za sadašnju vlast, nego i za Hrvatsku. Na susretu je s obje strane rečeno mnogo toga važnoga, no već prvi medijski prilozi pokazuju da se uglavnom nastavlja u duhu dosadašnjega produbljivanja razdora između branitelja prosvjednika i vlasti, s više nego očitom pristranošću i omalovažavanjem branitelja. Vjerojatno su izabrani medijski djelatnici i izabrani mediji bolji i vjerodostojniji tumači stvarnoga stajališta političke grupacije kojoj je vršak sadašnja Vlada negoli je to bio predsjednik Vlade s ministrima na tom susretu pred javnošću pa se nastavlja omalovažavati sve ono što branitelji predstavljaju – a to je hrvatska žrtva i hrvatska pobjeda u obrani od agresora, to je zasluga da Hrvatska kao država uopće postoji. Naime, predsjednik Vlade već je vrlo duboko u predizbornoj kampanji te veoma pažljivo progovara o osjetljivim temama, a i pomirljiv ton s predstavnicima branitelja prosvjednika može se razumjeti ispravno u svjetlu upravo predizborne kampanje. »Mi smo došli po dostojanstvo, no čekali smo predugo ovaj sastanak« – rekao je jedan od predstavnika branitelja na susretu, a iza te riječi »dostojanstvo« zapravo je želja za naravnim priznanjem uloženih žrtava, napora i doprinosa za dobro hrvatskoga naroda, koji bi, da se nije uspio obraniti, doživio, vrlo je izvjesno, novu još težu bleiburšku tragediju. Ključno pitanje svih budućih susreta, umjeli to predstavnici branitelja artikulirati ili ne, stoga je upravo pitanje temeljnoga odnosa prema Hrvatskoj, hrvatskomu narodu, općemu dobru hrvatskoga društva. Odnos prema braniteljima predstavlja odnos prema Hrvatskoj. Kad u Hrvatskoj dođu na demokratski način na vlast stvarno političari kojima je iskreno svetinja Hrvatska, hrvatski narod i opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva, tj. svakoga hrvatskoga građanina, onda će jamačno i svi branitelji biti ne samo zadovoljni, nego i sretni jer će početi živjeti Hrvatska za kakvu su se u svojem idealizmu borili. Treba se iskreno nadati da ne će većina branitelja prije pomrijeti negoli se u Hrvatskoj uspostavi stvarno demokratska, poštena, državotvorna vlast kojoj će jedini cilj biti opće dobro svih ljudi u Hrvatskoj. Ivan Miklenić