Brata mu izmasakrirali pripadnici Armije BiH, a on odležao 4,5 godine za zločin koji nije počinio

Na stotine osoba u BiH je osuđeno za ratne zločine, neki su priznali krivicu, a većina je tvrdila da su nevini. Međutim, u BiH za sada postoji samo jedna sudska odluka koja pokazuje da je jedan čovjek, Dragan Bunoza iz Čapljine, nevin robijao ukupno 4 godine, 5 mjeseci i 15 dana za zločin koji nije počinio i koji se sada stavlja na teret drugoj osobi. Međutim, iako je županijski sud zbog novih dokaza i svjedoka tužiteljstva obustavio kazneni postupak, čime je oborena presuda čak i Vrhovnog suda FBiH, na internet tražilici Google još uvijek se pronalazi da je Dragan Bunoza, kao vojnik HVO-a, osuđen na devet godina zatvora zbog ubojstva djevojke Sanide Kaplan u Stocu u srpnju 1993. godine. Bunoza je danas, iako znatno narušenog zdravlja, slobodan čovjek i sudski traži odštetu od države od 130.000 KM za godine provedene u zatvoru. Kaže da želi sprati ljagu sa svojeg imena zbog svoje djece, obitelji i prijatelja. Ovo je njegova priča, ekskluzivno ispričana za Deutsche Welle. “Proživio sam agoniju, noćnu moru i mislio sam da se to viđa samo u filmovima. Sve je počelo 2002. godine kada je županijsko tužiteljstvo u Mostaru podiglo optužnicu protiv mene. To sam pročitao u novinama i nikako nisam mislio da sam to ja jer ima puno ljudi s takvim imenom. Znao sam da nisam ništa učinio. Ali, ispostavilo se da je upravo mene tužiteljstvo teretilo za ubojstvo djevojke u selu Pješivac, gdje na taj dan uopće nisam bio. Tako je počeo dio mog života kojeg ne bi poželio ni najgorem neprijatelju”, kaže Bunoza za Deutsche Welle. ‚Jedino što sam znao je da nisam ubio‘ Negovi beskonačni dani i godine košmara mogu stati u samo nekoliko kronoloških rečenica: Iako su ga odvjetnici uvjeravali da će biti oslobođen, na županijskom sudu osuđen je na 9 godina zatvora zbog ubojstva djevojke, Bošnjakinje tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. godine. Godinu kasnije, 2005., Vrhovni sud FBiH potvrđuje presudu županijskog suda, a očajni Bunoza krajem iste godine odlučuje se na bijeg u susjednu Hrvatsku. “Svi su me napustili, razmišljao sam i o izručenju, osjećao sam se izgubljeno, progonjeno, stigmatizirano. Razmišljao samo o pokojnom bratu kojeg su pripadnici Armije BiH izmasakrirali, a ja u zatvoru nevin i pitao sam se što nam se sve to događa. Nisam znao kako dalje uopće živjeti. Jedino što sam znao je da nisam ubio”, prisjeća se ovaj bivši robijaš. Dan slobode: Smijati se ili plakati Ipak, sredinom 2011. godine, nakon zahtjeva da kaznu služi u Hrvatskoj, pogled iza rešetaka u Lepoglavi jedina mu je veza sa slobodom. Istodobno, njegova supruga Mirjana i brat Vito uporno traže nove dokaze i nove svjedoke nadajući se obnovi postupka. Četiri godine poslije to i uspijevaju, a u travnju 2015. godine županijska tužiteljica Vesna Pranjić sudu upućuje zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka zbog novih, vjerodostojnih dokaza. Nakon toga rutinski je uslijedila obustava postupka, kao i prekid izdržavanja zatvorske kazne. O danu kada je pušten na slobodu Dragan Bunoza kaže:”U kasnim popodnevnim satima 9. prosinca 2015 godina samo su mi kazali da sam slobodan. Pušten sam bez kune u džepu, nisam mogao podignuti ni svoj polog jer blagajna nije radila popodne. Vani hladno, kiša pada, a ja slobodan i sam, čekam dok po mene dođe brat. Bože moj, nisam znao hoću li plakati ili se smijati”. Tužiteljica: Svjedoci lažno svjedočili, tužitelj pristran Kako se dogodila ova drastična pravosudna pogreška koja je skoro uništila život jednom čovjeku, možda je najbolje objasnila tužiteljica Vesna Pranjić, argumentirano predočavajući nove dokaze i mnoge svjedoke. “Posebno je neprihvatljivo da više svjedoka lažno terete optuženog, da imaju namjeru ukazati na nekoga koga nisu vidjeli na licu mjesta, niti znaju da ikako postoji. U cilju ostvarivanja jednakosti stranaka u postupku, Tužiteljstvo je dužno da s jednakom pažnjom prikuplja dokaze koje terete optuženog, a i one koje mu idu u korist”, navodi ova županijska tužiteljica. No, za Bunozu, kako kaže, više ništa nije važno. Ništa osim njegove obitelji. “Živim dan za danom,ni danas ne vjerujući što mi se dogodilo. Želim sprati ljagu sa svoga imena, da moje djevojčice ne nose stigmu oca zločinca jer to nisam. Od države želim odštetu za 13 godina agonije po sudovima, odvjetnicima koji su mi isisavali posljednji novac i godine provedene u zatvoru. Vrijeme ne mogu vratiti. To mi je nepovratno oduzeto”, zaključuje na kraju svoje prve javne ispovijesti. Njegova životna priča možda otvara novu Pandorinu kutiju za BiH./HMS/