Brexit: sporazumni razvod nakon 40 godina braka bez ljubavi

Nakon dugih i bolnih pregovora Velika Britanija i Europska unija potpisale su u nedjelju sporazumni razvod kojim će okončati više od četrdeset godina braka iz interesa, u kojem je ekonomija uvijek imala prednost pred zajedničkim snovima. “Od 1973. radi se o odnosu iz koristi u kojem je naglasak uvijek bio na ekonomskoj, a ne na političkoj dimenziji”, rekla je uoči referenduma o brexitu Pauline Schnapper, profesorica na Sorbonni u Parizu koja se bavi britanskim suvremenim društvom. “Nikakvih emocija u tom braku nije bilo”, naglasila je. Velika Britanija na početku nije htjela pristupiti europskom projektu, osmišljenom nakon Drugog svjetskog rata u duhu pomirenja. “Nismo se osjećali dovoljno ranjivi da bi mu se pridružili”, sažima Anand Menon, profesor europske politike na King’s College u Londonu. Zemlja ostaje okrenuta prema posebnom odnosu sa Sjedinjenim Državama i svojim kolonijama, odnosno onome što je od njih ostalo. Ipak, London prati europski projekt i podupire ga sa strane. Početkom 60-tih godina prošlog stoljeća stvari se mijenjaju: britanski ekonomski rast zaostaje za francuskim i njemačkim pa London želi uhvatiti korak. Jedinstveno europsko tržište postaje privlačno. Želim svoj novac natrag “Britanski čelnici shvatili su da ne mogu ostati izvan onoga što ubrzano poprima izgled najbolje organizacije u ekonomskom, političkom i sigurnosnom smislu u zapadnoj Europi”, pojašnjava Tim Oliver s Instituta za diplomatske studije sveučilišta Loughborough u Londonu. “Velika Britanija morala se integrirati”. Ali pristup se ne odvija bez poteškoća. Prva kandidatura 1961. nailazi na veto generala Charlesa de Gaullea koji u Britancima vidi američkog Trojanskog konja i sumnja u iskorenost njegova europskog duha. Nakon novog veta francuskog predsjednika 1967., Velika Britanija konačno ulazi u Europsku zajednicu 1973. Ali nesreća je bila u tome što se to poklopilo s prvom svjetskom naftnom krizom i očekivani ekonomski bum nije se dogodio. Na referendumu 1975. na upit o tome žele li ostati u članstvu EZ-a, dvije trećine Britanaca odgovara potvrdno. Nije dugo trebalo čekati na prvu krizu. London 1979. odbija sudjelovali u europskom monetarnom sustavu, braneći svoj nacionalni i fiskalni suverenitet. Britanija potom odbija svaku inicijativu jačanja političke integracije i suprotstavlja se kritikama da je “jednom nogom unutra, dugom vani”. Godine 1985. odbija pristupiti šengenskom ugovoru, a 1993. odbija i euro. Premijerka Margaret Thatcher u govoru u Brugesu 1988. odbacuje ideju “europske superdržave koja dominira iz Bruxellesa”. Četiri godine kasnije konzervativna čelnica ishodila je i tzv. ‘britanski rabat’ na uplate u europski proračun, koji je zatražila slavnim zahtjevom: “Želim svoj novac natrag”. Iluzije o slobodi Nepovjerenje prema Bruxellesu jača sredinom 1990-tih godina, stvaranjem stranke UKIP koja se zalaže za izlazak iz EU-a. Njezini izborni uspjesi dovode do toga da Konzervativna stranka mora radikalizirati retoriku. Kriza eurozone i imigracijska kriza doprinose dodatnoj radikalizaciji javnih rasprava zbog čega premijer David Cameron pod pritiskom odlučuje 23. lipnja 2016. organizirati referendum o izlasku ili ostanku u EU-u. Pristašama brexita to znači da će Velika Britanija konačno moći “preuzeti kontrolu” nad svojim granicama, zakonima, financijama. Ali ubrzo se suočavaju s realnošću koja pokazuje da nije lako rasplesti desetljeća odnosa, jer se i sami Britanci ne slažu o tome kakvi bi trebali biti budući odnosi s EU-om. “Britanska strategija bila je loša od početka… jer London nije imao jasne ciljeve”, rekao je Tim Oliver, naglašavajući da je britanski manevarski prostor ograničen želi li nastaviti trgovati s EU27. Iako je datum konačnog razvoda 29. ožujka 2019., Britanci će nastaviti biti vezani s EU-om u prijelaznom razdoblju dugom najmanje 21 mjesec u kojem moraju ispregovarati buduće odnose. U tom razdoblju morat će slijediti europska pravila, ali na njih neće moći utjecati. (H)