Brigadir HV-a Ilija Vincetić : Odnos prema Hrvatima BiH i u iseljeništvu

Odnos prema Hrvatima u BiH i iseljeništvu još od 2000.g. skupo je koštao i njih i nas. Nama, u BiH, se nije dogodilo ništa novo. Mi na kućnim pragovima ginemo stoljećima. Za Isusa Krista i Hrvatsku. Mijenjaju se samo oni koji nam mogu, a ne žele pomoći. Venecija, Beč, sada Zagreb. Istina je da prijezir Zagreba najviše boli, ako zbog ničega drugog, onda zbog krvi prolivene za Hrvatsku u zadnja dva rata. Našim potiskivanjem neće nastati praznina u prostoru. Tek u hrvatskom narodu. Propust će popuniti oni koji nas istiskuju. Oni će za Hrvate u Hrvatskoj biti kazna. Bolit će ih pogled majke Hrvatice koja obilazi grobove i suzama zalijeva poneki samonikli cvijet i kvrgavim rukama miluje hrvatsku grudu, koja se jedina smilova i primi svoju mladost. Bolit će ih krunica koja teče iz usta druge majke, koja na pustom ognjištu zaziva milost Gospodina, za svoju djecu protjeranu u daleki svijet. Boljet će ih rane brojnih sinova, veterana HVO-a, koje ostaviše na nemilost neprijatelju. Bolit će ih puno toga. No, neka. Neka to bude njihova bol. Mi, navikli na patnju i preživljavanje, od 1463., do danas, živimo pod “kišobranom” za nas svevremenske “Ahdname”, voljom svjetskih moćnika, izdajnika među nama ili zbog bešćutne ravnodušnosti braće u susjedstvu. Neka i toga. Neuništiv smo mi narod. Sjeme se ne uništava zakopavanjem u zemlju. Istina je da malo boli, ali nije prvi put. Teško je vidjeti “humanost na djelu” za stotine tisuća neznaca u jednom, uz istodobni prijezir i bešćutnost za rođenu braću, u drugom oku, jedne te iste glave. I to boli. Neka. Naučili smo. Dobro se sjećam 1992.godine, otišao sam u rodni kraj, braniti rodnu kuću. I danas sam ponosan na te dane, svoj narod, prijatelje braću. Zašto, ova digresija. Nedugo nakon toga, u posjet mi je došla supruga, liječnica, isto dragovoljac DR iz 1991.godine. Upoznao sam je sa ljudima u sanitetu i uglavnom bi dane provodila sa njima. Jedne večeri, nakon posebno teškoga dana, reče mi: – “Znaš, vidjela sam mnogo smrti, ali ovo što vidim ovdje, nikada nisam vidjela. Ljudi ne umiru. Oni odlaze. Bez velike predstave, tiho, a dostojanstveno. I praznina koja nastane, se ne vidi. Samo se sklopi, kao da su dio jednog velikog mora.”!! To smo mi. Umire se tako, ili nestaje i danas. Neka. Navikli smo. Istina, posebno, drugačije od drugih boli, boli taj prijezir braće po materi, koji zna biti i ostrašćen, mržnji nalik. Upita se tada Hrvat, kojemu se odriče pravo biti to što jest, zbog čega? Što mi to učinismo subraći s druge strane, bez našeg pitanja podignute ograde na zajedničkoj očevini? Zašto se oni diče svojim položajem “antemurale christianitatis” u odnosu na kršćansku Europu, a ne žele vidjeti da smo mi u tom položaju već 500 godina u odnosu na njih. Zašto ne vide da mi nikada “ne posežemo”, nego samo “prisežemo”? Zašto “dižu zidove” prema nama, a “ravnaju putove” prema ubojicama svoje djece? Puno pitanja, a malo odgovora. A kada su u pitanju ona subraća, (ili njihovi potomci) koji zbog korice kruha ili nepravedna suda, napustiše domovinu i danas je, diljem svijeta, jednakom snagom sanjaju i vole, oni koji bi im to zabranili, poput slijepca ne vide da je to uzalud. Zar ne vidite, vi koji danas svojatate Domovinu, koji je ničim zasluženo dobiste na upravljanje, da ti ljudi mogu doslovno kupiti svoj kutak Domovine, koji vi besramno dajete na dražbu. Na žalost, Domovinu, ali i sebe, ste doveli do te točke, da više ne odlučujete tko će što kupiti. Sve je u rukama vjerovnika. Pa čemu onda tolika odioznost, kako prema nama u susjedstvu, tako i prema braći diljem svijeta? Gdje vi u nama nalazite krivnje?!!