Budimo ponosni: Tko je general Željko Glasnović, čovjek koji se napokon suprotstavio Zoranu Pusiću?

Premalo se u Lijepoj našoj govori o ljudima kao što je Glasnović, a njegova biografija baš to zaslužuje. Napokon! Hrvatski narod dobio je političara koji se usudi reći što misli i koji se usudi suprotstaviti onima koji ovdašnju političku močvaru mute desetljećima, živeći poput parazita na državnoj sisi, ne radeći godinama ništa, a istodobno nazivajući se borcima za ljudska prava kao što to uostalom čini Zoran Pusić čija sestra se nedavno našla pred Povjerenstvom za sukobe interesa jer je kao ministrica vanjskih poslova odriješila kesu Documenti, udruzi u čijem tijelu sjedi borac Zoki. No, on u ovom slučaju nije vrijedan spomena, spominjati valja generala Željka Glasnovića, čovjeka koji mu se usprotivio izgovarajući ono o čemu se desetljećima šuti. Premalo se u Lijepoj našoj govori o ljudima kao što je Glasnović, a njegova biografija baš to zaslužuje. General je naime rođen ’54. u Zagrebu, s obitelji seli u Kanadu gdje pet godina služi u ondašnjoj vojsci. Godinu i pol bio je u francuskoj Legiji stranaca. U Hrvatsku dolazi u kolovozu 1991. Priključuje se Zboru narodne garde. To mu je bila treća vojska. Vodio je borbena djelovanja u Lici, ratovao je na Južnom bojištu. Nakon pada Vukovara prelazi po zapovjedi u Tomislavgrad, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebalo obučavati nove postrojbe. Priključen je bojni Zrinski na kraju 1991. Sudjeluje u borbama na Kupresu u travnju 1992. gdje je teže ranjen. Dobio je metak pored srca.  Priča se da je suborcima tada poručio ”ostavite mi jednu bombu za mene i četnike a vi se izvlačite“. Preko snijegom zametenih planina Bugojna, Glasnović tada biva izvučen do franjevačkog samostana u Rami, odakle je prebačen u Split. Dva mjeseca bio je izvan stroja, ali vojničko srce tu stegu nije izdržalo pa iz bolnice u Splitu bježi na kupreško ratište te u listopadu ’92. preuzima brigadu Kralj Tomislav, dok mu brat Davor biva zarobljen na Kupresu gdje prolazi torture u sprskim zatvorima. U njegovoj brigadi u Tomislavgradu bilo je i oko 500 Muslimana. Kada je počeo hrvatsko-muslimanski sukob u BiH, oni su razoružani, Glasnović je tada bio na rubu suza, ali nikome se ništa nije dogodilo. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma postaje zapovjednik Prve gardijske brigade HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) kada počinje operacija Cincar u kojoj je ta brigada sudjelovala u oslobođenju Kupresa. U svibnju 1994. smijenjen je s tog položaja te postaje zapovjednik Zbornog područja Tomislavgrad. Bio je zapovjednik HVO-a u sklopu Hrvatskih snaga (HV i HVO) kojima je zapovijedao general Ante Gotovina prilikom operacija oslobađanja dijelova BiH poslije operacije Oluja.  Poslije čuvenog Daytonskog sporazuma, s kojim okončava rat u BiH, postaje programski menager za program vojne stabilizacije u Sarajeve te je godinu dana bio zapovjednik Hrvatskog gardijskog zbora. U mirovinu ga šalje Stipe Mesić, a premda je bio hrvatski dragovoljac od 1991. nakon prisilnog umirovljena vodio je još jednu bitku, onu pravnu jer 2000. na sudu to je morao dokazivati, pa po završetku procesa odlazi u mirovinu, najavljivao je pitanje memoara, a danas s političke pozornice govori ono što su mnogi građani Lijepe naše godinama čekali, i željeli čuti.