Vijesti Najčitanije
¨Nekad sam bio branitelj, a danas socijalni slučaj. Nitko me ne želi ni zaposliti¨
CEROVAC "U rujnu prošle godine sam u požešku Udrugu dragovoljaca i veterana Domovinskog rata odnio zamolbu za jednokratnu novčanu pomoć. Do danas nisam dobio nikakav odgovor, a kamoli kakvu pomoć", požalio nam se 60-godišnji Stjepan Franjetić iz Cerovca u općini Jakšić, koji je od 1991. do 1997. godine bio hrvatski branitelj, a danas živi od 800 kuna socijalne pomoći.
-
- Više od 1.300 dana proveo sam samo na pakračkom području, a ostatak na području Požeštine i na Papuku. Otišao sam u rat u najboljim godinama. Želio sam to jer morali smo obraniti domovinu. Od rata mi je iz dana u dan sve teže jer sam sve stariji, a primanja sve manja. Najprije sam dobivao oko 1. 500 kuna pomoći kao hrvatski branitelj. Danas je to 800 kuna socijale – dodaje Stjepan.
Tu i tamo, kaže, poslužuje zidare, ali i oni imaju sve manje posla pa ga sve rjeđe zovu.
- Lani sam za cijelu godinu možda uspio zaraditi oko tisuću kuna. S 800 kuna jedva preživljavam. Platim struju, kupim hranu i ako mi ostane 100 kuna mjesečno. Stalno negdje tražim posao, ali svi mi kažu da ne trebaju nekog sa 60, već sa 30 godina. Tko će mene više zaposliti? - ogorčen je.
Živi u trošnoj kući od prijesne cigle, bez kupaonice i sanitarnog čvora. Rupe u zidovima su već tolike da kroz njih ulaze zmije i štakori. U dvorištu je Stjepan prije rata počeo zidati novi dio kuće, ali novca danas nema i prisiljen je živjeti u neljudskim uvjetima.
- Kako sam skinuo uniformu nitko i ne pita za mene. Znaju svi kako živim, ali danas nikom više ne trebam. Prolaze mi dani u ovo malo dvorišta i grizem se što me nitko više ne želi zaposliti. Što je meni preostalo? Nikom više ne trebam. Ma da me barem netko pita kako mi je i obiđe me. Poludim kad mi dođu neki i kažu: "Baš tebe briga, ti si u mirovini". Ma kakvoj mirovini, nemam ni za kruh! Uredio bih ja malo tu kuću, pokrpao barem rupe, ali nemam od čega. Nekad sam bio branitelj, a danas sam socijalni slučaj – ogorčen je, ljut i tužan u isto vrijeme Stjepan.
Stjepanu je potrebno sve: posao, novac, pomoć da završi kuću koju je počeo graditi. Ako mu želite pomoći, njegova je adresa Cerovac 38.
- Više od 1.300 dana proveo sam samo na pakračkom području, a ostatak na području Požeštine i na Papuku. Otišao sam u rat u najboljim godinama. Želio sam to jer morali smo obraniti domovinu. Od rata mi je iz dana u dan sve teže jer sam sve stariji, a primanja sve manja. Najprije sam dobivao oko 1. 500 kuna pomoći kao hrvatski branitelj. Danas je to 800 kuna socijale – dodaje Stjepan.
Tu i tamo, kaže, poslužuje zidare, ali i oni imaju sve manje posla pa ga sve rjeđe zovu.
- Lani sam za cijelu godinu možda uspio zaraditi oko tisuću kuna. S 800 kuna jedva preživljavam. Platim struju, kupim hranu i ako mi ostane 100 kuna mjesečno. Stalno negdje tražim posao, ali svi mi kažu da ne trebaju nekog sa 60, već sa 30 godina. Tko će mene više zaposliti? - ogorčen je.
Živi u trošnoj kući od prijesne cigle, bez kupaonice i sanitarnog čvora. Rupe u zidovima su već tolike da kroz njih ulaze zmije i štakori. U dvorištu je Stjepan prije rata počeo zidati novi dio kuće, ali novca danas nema i prisiljen je živjeti u neljudskim uvjetima.
- Kako sam skinuo uniformu nitko i ne pita za mene. Znaju svi kako živim, ali danas nikom više ne trebam. Prolaze mi dani u ovo malo dvorišta i grizem se što me nitko više ne želi zaposliti. Što je meni preostalo? Nikom više ne trebam. Ma da me barem netko pita kako mi je i obiđe me. Poludim kad mi dođu neki i kažu: "Baš tebe briga, ti si u mirovini". Ma kakvoj mirovini, nemam ni za kruh! Uredio bih ja malo tu kuću, pokrpao barem rupe, ali nemam od čega. Nekad sam bio branitelj, a danas sam socijalni slučaj – ogorčen je, ljut i tužan u isto vrijeme Stjepan.
Stjepanu je potrebno sve: posao, novac, pomoć da završi kuću koju je počeo graditi. Ako mu želite pomoći, njegova je adresa Cerovac 38.
