Čovjek zvan hrabrost

Suborci preminulog Davora Jovića ispričali su nam nevjerojatne detalje o legendarnom ratniku; 'Išao je prvi na četnički bunker...' Četvrte gardijske brigade, u godinu i pol dana ostade bez svojih najboljih boraca. Najprije nas je krajem svibnja prošle godine napustio zapovjednik Stipe Nižić, od milja zvan Ledeni zbog svoje mirnoće na ratištu, a sada je, evo, otišao i "čovjek stijena", naš Davor Jović. Stipe je umro u 53. godini života, a Davor u 61., rano, prerano, iako nas ti ljudi nikada u biti napustiti neće jer će ostati sjećanja na njih i na njihovu hrabrost. Za Stipu smo znali da se bori s teškom bolešću, ali Davor... Pa još jučer smo ga viđali po dvoranama i natjecanjima. Kada bismo na ratištu nailazili na probleme, Ledeni bi samo odmahnuo rukom, nije za njega bilo nerješivih problema, dok je Jović sve strahove i probleme drugih suboraca rješavao svojim primjerom. Uvijek prvi, uvijek širokog osmijeha i dobre volje, neovisno je li tu večer imao akciju kojom je zapovijedao ili je svratio tek tako do svojih Vrgorčana u selo Aliće u zadarskom zaleđu, odakle su se "ispod" gostionice "Kod Mirjane" iz rovova vodile borbe protiv četnika iz okupiranog Islama Latinskog, a svakodnevno se po "Vrgorčanima" uredno "drmalo" sa Zelenog hrasta. Moj zapovjednik voda bio je odvažni Željko Borovac, a Jovića sam viđao na terenu kako nas svojom hrabrošću i samom pojavom bodri, a znao je i trenirati borce koji nisu na prvim linijama jer je smatrao da vojska uvijek mora biti vojska – spremna i sposobna. Znali su mu Vrgorčani reći: "Davore, čuvaj se, nisi od čelika da te metak ne može pogoditi", ali on je to ignorirao znajući da je njegova misija veća i svetija od ikakvog straha za vlastiti život. Te 1992. Četvrtom bojnom na zadarskome je ratištu zapovijedao Damir Krstičević i svatko tko zna sadašnjeg ministra i tko je znao heroja Domovinskog rata Davora Jovića, zna i zašto su se njih dvojica uzajamno voljela i poštovala. – Zato što su bili isti. Uvijek s ljudima, uvijek na bojištu, nikada iza njih, nego uvijek ispred. Nikada nisu od ljudi tražili ono što oni sami nisu mogli dati i uvijek su cijenili i vojni uspjeh na ratištu, ali i život svakog svog vojnika – kažu Jovićevi suborci. Davora Jovića je najbolje poznavao i najviše s njim ratišta "otukao" umirovljeni časnički namjesnik Mili Radalj, kojeg smo nazvali u trenutku kada je išao s prijateljima iz Hercegovine prema Jovićevoj kući, u selo Duge Njive, izraziti obitelji sućut. Mili, taj hrabri ratnik, zaplaka. – Evo, u ovu subotu je nas četrdesetak suboraca proslavilo 26 godina postojanja Vrgoračke satnije. Položili smo vijenac na centralni spomenik, otišli u crkvu, a nakon toga smo i zafeštali u restoranu. Jedan naš je otišao u auto po harmoniku i Davor je zajedno s nama pjevao iz svega glasa. Bio je jako sretan što smo ostali živi i što smo oslobodili zemlju – govori nam Radalj, Jovićev ratni kolega, sumještanin i prijatelj kojemu je Jović, kako sam kaže, bio drugi otac. – Zajedno s njim sam znao dolaziti na deset metara od četnika. Recimo, u Dobrom Selu kod Čitluka. Davor je išao ispred mene prema četničkom bunkeru i neprimjetno im ukrao protupješačke odskočne mine koje su bile postavljene ispred. Dvojio je, okrenuti špag prema njima ili te mine uzeti, a kako ih nismo tada imali, a riječ je o 1992. godini, mi smo se s tim minama, mislim da ih je bilo šest, vratili svojima u rov – govori nam Mili, koji sam kaže da mu je Jovićeva prisutnost uvijek davala dodatnu snagu i sigurnost iako su gledali smrti u oči više stotina puta. Sjeća se Mili i Jovićeva ranjavanja na Kokotovoj glavi kod Dubrovnika, kada je Davor već bio rastegnuo zolju da uništi neprijateljski browning koji je sijao smrt. – Primijetili su su ga četnici desetak sekundi prije i potegnuli ili zolju ili osu prema njemu. Bila je strašna eksplozija, krv mu je šikljala na sve strane, iz usta, prsiju,nogu... Odmah je zavikao: "Stipe", jer tako se zvao naš zapovjednik Nižić, a onda je od mene zatražio vode. "Dao bih ti ja, Davore, vode da je imamo", rekao sam mu, ali sam odmah ja i moj suborac Škiljo otišli u tada četničko selo Vukoviće i donijeli mu tu vodu. Jovića smo izvlačili tri sata dok ga nismo onako ranjenog stavili u TAM-a, njegovo prebacivanje do dubrovačke bolnice je trajalo cijelu vječnost. I zamisli ti Jovića, on je tu svoju zolju iz koje je htio pucati ostavio onako ranjen ispod jedne topole i sakrio. Kada smo se nakon osam mjeseci vratili na to bojište, Jović je našao tu svoju zolju i rekao mi: "Vidi je, čekala me." Mili je s Jovićem bio i u Hercegovini kada su na njih bačeni bojni otrovi, od čega je Davor ozbiljno stradao. Ali, stalno se vraćao na ratište, nije htio bolovati i biti kod kuće dok drugi ratuju, nego je uvijek išao naprijed. – Nikada neću zaboraviti kako mom bratu Tonću nije dao da ide u u Četvrtu brigadu jer je govorio da treba biti bliže obitelji i da je dovoljno što sam ja na prvim crtama, pa je Tonći ostao u 156. brigadi. Davor je volio svoj Vrgorac, ljude općenito, znam koliko ga je potresla smrt našeg suborca Ante Gašpara na ratištu, a znam i puno toga što je kupio sebi u prsa. Davor nije puno govorio, ali s prijateljima se itekako znao otvoriti i zato je svima nama koji smo ga znali i poštovali jako teško – reče nam Radalj i ode u kuću Davora Jovića. Marko Didić / Slobodna Dalmacija Foto Tom Dubravec/HANZA MEDIA, Matko Biljak