"Crna kuća" u Vitezu otkrila brojne ratne zločine tzv Armije BiH na hrvatskim civilima

Još prije 18 mjeseci u javnost je procurila informacija da je Županijski sud u Novom Travniku podignuo optužnicu protiv tri osobe bošnjačke nacionalnosti zbog osnovane sumnje da su u tijeku protekloga rata počinile ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, pripadnika HVO-a i hrvatskih civila u "zatočeničkom objektu" (logoru op. a.) zvanom "Crna kuća" u mjestu Krušćica, općina Vitez, piše Večernji list BiH. Brzo se saznalo kako je riječ o pripadnicima Vojne policije Armije BiH Minetu Akeljiću, Esadovu (18. 2. 1957.), Šabanu Haskiću, Šabanovu (27. 4. 1972.) i Senadu Bilalu zvanom Zaim, Muhamedovu (24. 11. 1969.), sva trojica iz Viteza. No, sve do petka, 11. prosinca, ove godine iz pravosuđa nije bilo nikakvih službenih informacija, kada je javnost obaviještena da je Tužiteljstvo BiH podignulo optužnicu protiv spomenute trojice, proširenu i na još dvojicu Vitežana, također pripadnika postrojbe Vojne policije Armije BiH Hazima Patkovića (1969.) i Šemsudina Đelilovića (1967.). Svi se oni terete da su u "Crnoj kući", u viteškom naselju Krušćica koje je cijelo vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata u Lašvanskoj dolini bilo pod kontrolom Armije BiH, nečovječno postupali prema civilima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u vremenu zatočeništva od srpnja do kraja studenog 1993. godine. A riječ je, prema optužnici, o zarobljenim pripadnicima HVO-a i to pripadnicima IV. bojne "Viteška" brigade HVO-a i civilima hrvatske nacionalnosti. Naime, navodi se u optužnici, prilikom pojedinačnih ispitivanja na okolnosti rasporeda postrojbi HVO-a, rasporeda i mjesta iskopanih rovova, posjedovanja i vrsta naoružanja pripadnika postrojbi HVO-a u Vitezu..., fizički i psihički zlostavljali su zatočenike, tukli ih nogama, šakama, gumenim palicama..., sve dok oštećeni nisu gubili svijest. Prisiljavali su ih da se međusobno udaraju gumenim palicama..., nanoseći im teške i za život opasne ozljede. Koristili su ih za kopanje rovova, tranšeja, za izgradnju zemunica. Tjerali su ih trotilskim mecima privezanim na leđima u minsko polje kako bi na taj način razminirali pojedina minirana područja, uz prijetnju aktiviranja metaka u slučaju pokušaja bijega... A svakodnevna mučenja, fizička i psihička, trajala su sve do kraja studenog 1993. god. kada su posredovanjem Crvenog križa razmijenjeni. Međutim, prema spoznajama koje ima Večernji list, realno je očekivati da će tijekom procesa optužnica biti dopunjena i proširena, prije svega na zapovjednike Armije BiH s tog područja koji su, nedvojbeno je, znali i odobrili sve ono što su tada sadašnji optuženici činili zatočenicima. Očekuje se kako će se konačno otkriti i sudbina Vinka Čerkeza kojemu se iz "Crne kuće" gubi svaki trag i već 22 godine vodi se nestalim. U cijeloj ovoj priči zanimljivo je, a da nije tužno, bilo bi smiješno, da je optužni predmet Šabana Haskića bio u Haagu, potvrđen je i vraćen bosanskohercegovačkom pravosuđu, kao i niz drugih optužnih predmeta osumnjičenih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Haskić je tada, prije 12 ili više godina suspendiran s radnog mjesta policajca u Policijskoj postaji u Vitezu, ali je sve to vrijeme primao 80% plaće. Čak je, ove godine, primio i jubilarnu nagradu koja se policajcima dodjeljuje za dvadesetogodišnju vjernost instituciji u kojoj su zaposleni. Svih tih godina bio je aktivni igrač FK Vitez, trener (odgojitelj op.a.), mladih dobi ovoga kluba, a podignuta optužnica zatekla ga je na mjestu trenera prve momčadi. Nakon ove akcije i podignutih optužnica, a nakon što je u srpnju 2014. podignuta optužnica protiv Jsmina Čalomera iz Zenice, za zločin počinjen nad zarobljenim hrvatskim civilima u selu Prnjavor u općini Vitez, među ovdašnjim Hrvatima "oživljavaju" se i aktualiziraju i drugi brojni, rekli bismo, mnogo teži i masovniji zločini. Jer o strašnom zločinu Hrvata u Ahmićima sve se zna i treba se znati, u Haagu su zbog tog zločina bili i krivi i nedužni, a o zločinima Bošnjaka nad Hrvatima Viteza, u Mahali (travanj), Kamenjačama (lipanj), Zabilju (rujan), Bobašima (listopad), Križančevu Selu (prosinac) 1993. godine i 9. siječnja (Buhine Kuće) 1994. godine, bosanskohercegovačko pravosuđe, pa i bosanskohercegovačka javnost, prije svega bošnjačka, ništa ne znaju ili je bolje reći - ne žele znati. Hoće li, konačno, pitaju Hrvati Viteza (i ne samo Viteza), nadležne pravosudne institucije okrenuti drugu stranu medalje, hoće li, konačno, početi odmotavati veliko klupko zločina Armije BiH počinjenih nad Hrvatima u Vitezu i pred lice pravde izvesti počinitelje, zapovjednike, naredbodavce (zapovjedna odgovornost). Hoće li se, konačno, skinuti aureola, (svetokrug), poštenja, profesionalnosti, nečinjenja zločina..., pripadnika Armije BiH, koja se tako vješto, uporno i drsko, stvarala i čuvala. Jer, Božja, ljudska, pravosudna..., načela kažu i svakodnevno se mogu čuti: Pravda mora biti ista za sve, zločin je zločin, žrtva je žrtva... Je li baš tako?