Čuje li ijedna vlast krik s Ovčare, krik Vukovara i Škabrnje?

Prema podatcima Ministarstva zdravstva 19. 100 civila bilo je na području Vukovara 19. studenoga 1991. godine, 420 ranjenika i bolesnika bilo je na dan okupacije u vukovarskoj bolnici, broj branitelja grada ni u jednom trenutku nije bio veći od 2000, a 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, ubijeno je na Ovčari 20. studenoga 1991, dok je 91 % ukupnog broja stanova na gradskom području uništeno ili oštećeno. Brojevi su to koji opisuju tragično stradanje Vukovara. ”Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine, pod nogama se osjete ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina”, riječi su kojima je u svom posljednjem javljanju iz vukovarskog podruma legendarni izvjestitelj Siniša Glavašević opisivao razoreni grad. Glavašević je, sa sugrađanima, među kojima je bilo i oko dvije tisuće djece, proživljavao ratne strahote. Stara je priča da političke elite dolaze jednom godišnje u taj tužni grad, donesu svijeće i poklone se žrtvama, pa odlaze natrag u svoje fotelje. Ne trošimo ovdje uzalud riječi na to, besmisleno je! Usredotočimo se na RAZUM, na dostojanstvo, na pijetet prema svim žrtvama! Ne zaboravimo oči one djevojčice, nikada i nigdje! Vojni analitičari davali su Vukovaru tri dana za obranu, no Vukovar se nije dao tri mjeseca. Nakon toga sravnjen je sa zemljom, poklan, razbijen, uništen i zgažen. No nitko nije uspio zgaziti dostojanstvo vukovarskih žrtava, iako su mnogi pokušavali. Ljudi koji su živjeli poput životinja tri mjeseca u podrumima, gladni, žedni, prljavi, iščekujući svaki trenutak kamu kojom će biti dokrajčeni, NIKADA nisu smjeli doživjeti da ih ijedna vlast zaboravi! Mnogi od njih i nisu to doživjeli, mučeni, a potom ubijeni na najsvirepije načine koje ljudska okrutnost poznaje. Onima koji i dalje žive u vlastitoj tuzi, svjesni da više nema njihovih najmilijih, da još uvijek sve kosti i grobovi nisu pronađeni, a ostale su im samo stare fotografije, što im mi svi zajedno možemo reći? Što im možemo poručiti? Strpite se još malo?! Još kojih 27 godina, kada više ni Hrvata neće ostati nakon strašnog zbjega kojim bježe iz vlastite, krvlju stečene, a neuređene domovine? Da im kažemo da svaka vlast prvo namiruje sebe i svoje, a onda nama, posebice Vukovarcima, ali i svima koji žive u krajnje siromašnim i razrušenim dijelovima Hrvatske, bacaju mrvice, tek toliko da ne umremo od gladi? Što, uopće, ijedna vlast, bila ona lijeva, desna, srednja, miješana, kakva god, ima više reći Vukovaru i njegovim ispaćenim stanovnicima? Mladima kojih gotovo da i nema? Da će im biti bolje? Kada? Onda kada i posljednji mladi čovjek napusti Grad-heroj i zatvori za sobom vrata, a vukovarska se svijeća nakon 27 pretužnih godina ugasi... Vukovar je naša pobjeda, ali i sramota svih vladajućih garnitura, koje su zaboravile da nikada ne bi uživale u svojim povlasticama, da u mračnim podrumima nisu, stisnuti jedni uz druge, čekali i tražili pomoć gladni, izmučeni i ostavljeni ljudi. Na milost i kamu pijanim, sumanutim, krvavih izbuljenih očiju srpskih četnika, silovatelja i ostaloga smeća koji se ikada usudio prekoračiti granice i ući u državu koja se stvarala iz pepela. I zato bi svaka vlast- o onoj srbijanskoj koja i dalje svoj narod truje lažima kako se genocid u Vukovaru nikada nije ni dogodio- neću trošiti riječi. Ta je vlast u svojoj biti i dalje na pozicijama Garašaninovih ''Načertanija'' i velikosrpskog ludila. Njih smo ipak riješili. Ostaje nam da se još izborimo s našim vlastima i prisilimo ih da se Vukovaru ne klanjaju samo tog strašnog 18. studenoga, svih ovih 27 godina. Možda barem osjete malo srama, dok sjedaju u svoje skupocjene limuzine koje im nikada nisu ni bile potrebne. Oprostite nam, žrtve Vukovara i svi Vukovarci!