НОВОСТИ s broda luđaka i sablasti: novinarsko političko miješano meso

Mate Bašić iz Melbourna Ili je možda u podtekstu zaumna tvrdnja: ako mogu Hasanbegović i Bujanec ovako, zašto ne bi mogli, recimo, Porfirije, Pupovac, Stanimirović, Josipović onako? U zagrebačkim Novostima/Новостима već duže vrijeme vlada neobična mentalna atmosfera. Kombinacija agresivne paranoje, političke shizofrenije i matematičkog analfabetizma, još nije dosegnula vrhunac, jer to i ne može, no s najnovijim prilozima za biografiju dr- Hasanbegovića, približila se tome. http://www.portalnovosti.com/fotogalerija-tocka-na-u/ Možda je "satira", možda je "parodija", reći će netko naivan, u smislu u kojemu su izdavač, urednici i novinari toga projugoslavenskoga maoističkog letka navikli opisivati svoje teško shvatljive javne eskapade, možda je smisao namjere da se denuncijacijom Pojma A pruži legitimitet drugdje denunciranom Pojmu B, a možda je tek specifičan, autentičan osjećaj za to što bi, po Новостима/Novostima, neka zamišljena LUSTRACIJA trebala biti. Bilo kako bilo, tobože ekskluzivni reprint fotografija iz 1993., na kojima se nalazi dvadesetogodišnji Zlatko Hasanbegović, aktualni ministar kulture u Vladi RH (sasvim svejedno kako tko gleda ili vidi, s HOS-ovom ili ustaškom kapom, makar one i nisu baš iste, tj. različite su po mnogočemu, od simbolike, preko insignija do oblika i propisane/nepropisane uporabe), zajedno s Velimirom Bujancem, današnjim urednikom i voditeljem široko gledanoga, pa i utjecajnoga, talk-showa Bujica na Osječkoj televiziji, uz prepričavanje i djelomično citiranje jednoga Hasanbegovićeva teksta iz lista "Nezavisna Država Hrvatska" (nota bene: slabo tiražnoga, ali jednako LEGALNOGA listića, kakav su i Новости/Novosti - kao što su i propavelićevski HOP i propribičevićevski SDSS, uostalom, jednako LEGALNI - uz gromoglasnu razliku da su financijski izvori tih publikacija bitno različiti: jedan se financirao slabašnim privatnim kapitalom obitelji Pšeničnik-Pavelić, pa je tako i zgasnuo, a drugi se još uvijek financira nerazumljivo obilnim dotacijama hrvatske - uz netransparentnu pomoć obližnje srpske - države), osim što za očitu namjeru ima rušenje dr. Zlatka Hasanbegovića s mjesta ministra, pa posredno, i destrukciju Oreškovićeve-Karamarkove-Petrovljeve Vlade, ima u podtekstu i još poneki cilj. No, kakav? Naglavačke je to postavljeno poimanje zamišljenoga procesa LUSTRACIJE u praksi! Denuncirati Hasanbegovića pukom činjenicom da je kao dvadesetogodišnjak čak i dijelio neke ideje i stavove s Bujancem, javno ga optuživati da je (javno!) pisao (javno publicirane!) članke u bilo kojim, i bilo kakvim (javnim i legalnim) publikacijama, međutim, značilo bi - kad je već izloženo javnoj kritici - da takve denuncijacije, optužbe i imanentne javne osude, moraju imati i svoj KONTRAPUNKT: koliko su denuncijanstvu i optužbama podložni tekstovi i djela s druge, treće, četvrte ideološki suprotstavljene strane, s oprečnim predznakom, poglavito ako su te strane u najmanju ruku podjednako sumnjive kad je riječ o povijesnoj odgovornosti? Dakle, opet ustaše, četnici, partizani, opet antifašisti i fašisti, antinacisti i nacisti, opet antihrvati i Hrvati, opet komunisti i antikomunisti! U onom dodatnom elementu, denuncirati i optuživati bilo kojeg Bujanca (i Hasanbegovića uz njega, makar za to nema čvrstih dokaza) zbog fotografiranja u stiliziranim odorama tipa Laibach, tipa Crna legija ili bilo kojeg sličnog tipa, moralo bi ujedno značiti i denuncijaciju i optužbu javno publiciranih stvari, bića i pojava u nekim drukčijim uniformama, sa svim podrazumijevajućim povijesnim i političkim porukama. Ili je možda u podtekstu zaumna tvrdnja: ako mogu Hasanbegović i Bujanec ovako, zašto ne bi mogli, recimo, Porfirije, Pupovac, Stanimirović, Josipović onako? Zašto glavni urednik Novosti/Новости Ivica Đikić - unuk livanjskoga šefa milicije Stipe Pačara, koji je u Bugojanskoj akciji 1972. iz zasjede rafalom ubio 26-godišnjeg Vlatka Miletića i prijavio da je Miletić poginuo 15 dana prije nego što ga je ubio, sin majke Ljube (Stipine nećakinje) koja je dopisnicom raznih novinskih izdanja, pa i "najčitanijega" (naravno, tada i jedinoga!) splitskog dnevnika koji se dičio najvišim jugoslavenskim odličjem Slobodne Dalmacije postala zahvaljujući članstvu u Partiji da bi se devedesetih godina 20. stoljeća malo zavrtjela u stavovima na "hrvatsku stranu", paralelno sa sinovljevom novinarskom karijerom nakon TRN-a u Splitu s drukčijim predznakom - ne bi mogao biti maloljetni dragovoljac HOS-a u Tomislavgradu 1992. (sličan, dakle Bujancu i Hasanbegoviću, samo malo militantniji, jer je, eto, iz takvih krajeva), pa potom vlastita sušta suprotnost u Feralu, Novom listu i Novostima/Новостима, gdje se morao ispričavati jednome Veljku Džakuli zbog činjenice broj 1, ali nikome zbog činjenica broj 2, 3, 4, 5...ili zbog podviga s romansiranom biografijom jedinstvenog Stipe Mesića? Ali, kako jedna strana može sebi prisvajati božansko, ili makar kadijsko tuži-te.sudi-te pravo na javne denuncijacije, optužbe i osude, a isto to odricati drugoj strani, ako su već podjednako legalne i legitimne, ili čak ako to podjednako nisu? Nadideološka, postkomunistička uravnilovka, možda. Možda novinarsko političko mljeveno miješano meso. Svakako, podlo, zlomisleće, konfliktno, destruktivno. Izvan toga, potpuno besmisleno. Brod luđaka. Što bi drugo moglo biti? No, bit će ipak da zec ipak leži u grmu pitanja svih pitanja - tko što financira, tko što posjeduje? Čini se da je odgovor ionako otprije poznat, samim time i rezultat. Pričekajmo samo malo, sam će se ukazati, pa i u mjeri u kojoj već nije.