‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti’

Bleiburško polje u Austriji nije samo mjesto gdje svake godine Hrvati održavaju svoje komemoracije i drže skrušene govore. To je mjesto predaje i izdaje, stravičnog zločina protiv humanosti i planskog genocida nad Hrvatima. Ali i crna mrlja na savjesti ‘tajnih’ centara moći koji u Londonu i Beogradu još uvijek skrivaju bleiburšku arhivu, ne dopuštajući da to zamračeno polje smrti i sramote konačno obasja svjetlo istine. Kako je počela (od javnosti još uvijek brižno skrivana) Golgota hrvatskog naroda na Bleiburgu? Iako je Churchill još u veljači 1945. zapovjedio da svi oni koji izbjegnu iz Jugoslavije i predaju se britanskoj vojsci trebaju biti zaštićeni, zadržani u kampovima i valjano ispitani, tadašnji britanski ministar za Mediteran u savezničkom stožeru maršala Alexandera, Harold McMillan, prekršivši tu Churchillovu zapovijed, dogovor s Amerikancima i obveze Ženevske konvencije (svaki razoružani vojnik postaje civil) dao je instrukcije 15. britanskom korpusu da na brzinu razoruža hrvatsku vojsku i skupa s njom nasilno vrati natrag u Jugoslaviju, dakle u sigurnu smrt, sve pristigle izbjeglice. Tu uz austrijsko-slovensku granicu, za svega nekoliko tjedana nakon toga na zvjerski način likvidirani su i pobacani u zato iskopane rovove i napuštena rudarska okna desetci tisuća iscrpljenih i bespomoćnih Hrvata. Okrutnost kojom je to urađeno duboko je ispod normi ljudskog načina ponašanja. Prema vjerodostojnim iskazima neposrednih svjedoka, engleskih pilota koji su stalno nadlijetali to područje i istraživanjima uglednih svjetskih i domaćih povjesničara, može se prilično pouzdano tvrditi da je oko austrijsko-slovenske granice pobijeno i potom na neizdrživo okrutnim marševima smrti od Bleiburga do juga Srbije pomrlo u najstrašnijim mukama oko 250.000 Hrvata. Točan broj, zbog spomenute opstrukcije Londona i Beograda, teško će se ikada saznati. Naime, za razliku od svih drugih vojnih operacija savezničkih snaga i Titovih jugopartizana koje su opisane do najsitnijih detalja i stavljene na uvid javnosti, dokumenti o poslijeratnom prisilnom izručenju i genocidnom masakru Hrvata još uvijek se drže zaključane u arhivskim ladicama Londona i Beograda. Mora postojati velik razlog, bolje reći velika sramota, zašto to ostaje i dalje tabu tema.

‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti’

Budimo jasni – izručenje razoružane hrvatske vojske i izbjeglica natrag u ruke krvožednim jugopartizanskim koljačima i nakon toga masakr nad njima, bili su bez ikakve sumnje politički motivirani. Titu i njegovim vanjskim saveznicima u borbi za kontinuitet Jugoslavije bilo je najvažnije zatrti sjeme iz kojeg bi ideja i hrvatska državna neovisnost mogli ponovo niknuti. Upravo zbog te potencijalne ‘opasnosti ‘ masakriran je bestijalno i planski čitav jedan naraštaj Hrvata. Da je to bio apsolutno glavni razlog, nedvosmisleno je potvrdio u to vrijeme bliski Titov suradnik, kasnije disident, Milovan Đilas, svojom čuvenom izjavom: ‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti’. O veličini tog bezdušnog poslijeratnog genocida svjedoče stotine jama punih kostiju likvidiranih Hrvata i Hrvatica. Od kojih mnoge još nisu ni pokušane istražiti. Na osnovu arheoloških istraživanja slovenske komisije, koja su završena u listopadu 2009. godine, samo na području Slovenije otkrivena je 581 masovna grobnica. Jezivi prizori jama i rudnika punih kostura, pletenica i lubanja Hrvata koji su ‘morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti’ do kosti su ogolili sve laži i mitove bivših Jugoslavija i ‘bivših’ Jugoslavena. I kao što je drevni rimski povjesničar, Tacitus, rekao: ‘Zločin, jednom otkriven, ne može se sakriti osim svaljivanjem krivice na drugoga’, tako su Tito, velikosrbi i njihovi vanjski saveznici, koji su zločinačku tvorevinu, komunističku Jugoslaviju, stvorili na brdima kostiju likvidiranih Hrvata to pokušali sakriti konstrukcijom zastrašujućeg jasenovačkog mita. Svaljivanjem sve krivice na NDH, čvrsto su preusmjerili sav fokus javnosti na počinjena i izmišljena zlodjela Pavelićevog režima za vrijeme rata, i time odvukli pozornost od planski izvršenog genocida nad hrvatskim narodom, poslije rata.

Umjetnici laži

Naime, kako bi prikrili veličinu svog zaista monstruoznog zločina jugokomunisti i velikosrpski umjetnici laži, konstruirali su i gebelsovskom taktikom – sto puta ponovljena laž postaje istina – u svijet plasirali, golemi jasenovački mit o preko milijun pobijenih Srba, Židova i Roma. Stalnim ponavljanjem te, do grotesknih razmjera napuhane brojke i stavljanjem enormno velikog naglaska na ustaške zločine tijekom rata, neprestano se nastoji zataškati bleiburški genocid i opravdati sve druge zločine nad Hrvatima poslije 2. svjetskog rata. Malo je hrvatskih obitelji koje bleiburška tragedija na neki način nije dotaknula. Planetarna je sramota da do danas, 75 godina poslije, još uvijek žive žrtve i obitelji koje su na Bleiburgu i križnim putevima izgubili svoje najdraže, nisu dočekali dan da vide planere i počinitelje tog zvjerskog zlodjela kako odgovaraju za svoje zločine. Ili barem da se javno pokaju i zatraže oprost. Očito je nešto trulo u današnjoj Hrvatskoj kada ostaje jedina postkomunistička država u Evropi u kojoj se narodu ne dopušta suočiti s povijesnom istinom o svojoj pogubnoj jugokomunističkoj prošlosti. Iako u njoj i u njenom okruženju još uvijek ima na stotine neistraženih masovnih grobnica u kojima leže kosti žrtava jugokomunističke tiranije? Na polju humanosti i pravnog raščišćavanja poslijeratnih jugokomunističkih zločina sve hrvatske vlade nakon Tuđmanove smrti (osim donekle Karamarkove) bijedno su pale. Ne samo da nisu procesuirani i osuđeni preživjeli Titovi zločinci nego im je dat veliki politički i medijski prostor da i dalje pljuju po svojim žrtvama i izruguju se pravdi. A one časne i hrabre ljude koji se usuđuju protiv toga govoriti i pisati, naziva se – fašistima. Stalnom borbom protiv ‘ponovnog buđenja hrvatskog fašizma’ oni uopće ne dopuštaju da zločini jugokomunistickih zlikovaca postanu predmet istraživanja a kamoli sudskih procesa.

Mračno jugoudbaško podzemlje još uvijek vlada

Sve to ukazuje kako ‘bivše’ mračno jugoudbaško podzemlje još uvijek zapravo vlada Hrvatskom i ustrajava na održanju nametnutog stereotipa iz vremena bivše Jugoslavije o podjeli na loše (ustaške) i ‘dobre’ (jugopartizanske) zločine. Stalnim ponavljanjem jedne te iste podmukle laži, da su na Bleiburgu i križnim putevima pobijeni ‘najgori od najgorih'(jasenovački dželati) žrtvama jugotitoističkog režima i njihovim obiteljima prijezirno se pljuje na njihovo ljudsko dostojanstvo. Vidite, to je ta nepravda koja dijeli i ponižava Hrvate. Tako se ponašati mogu samo izrodi bez truna ljudske savjesti i Boga u sebi. Iako je potpuno besmisleno trošiti vrijeme i prostor na njihove notorne besmislice, potrebno je ipak logično raščistiti moguće nedoumice u vezi s tim tko je i zašto pogubljen nakon predaje na Bleiburgu. Ako se zna da je Pavelić umro prirodnom smrću u Madridu, Artuković doživio duboku starost u Americi, a Luburić, Šakić i većina ustaških dužnosnika, koji su u Jasenovcu provodili od njemačkih nacista nametnute rasne zakone, uspjeli pobjeći na Zapad i tamo nastaviti politički djelovati, a oni koji nisu da su odmah nakon zarobljavanja prebačeni na ‘suđenje’ i likvidaciju u Beograd – tko je onda smaknut na Bleiburgu i Križnim putevima? Dakle, uglavnom obični i friško unovačeni hrvatski vojnici te izbjegli civili. Od kojih većina sigurno nikada nije ni čula za Jasenovac. Je li moj stric Iko, koji je kao visoko obrazovan i talentirani mladić radio u ministarstvu financija NDH, koji nikada nije odjenuo vojničku odoru niti držao pušku u ruci, bio ‘jasenovački dželat’? Ili moj stric Mate, koji je kao nepismeni seljak cijelo vrijeme rata proveo kao stražar iza žice nekakvog ustaškog skladišta oružja i streljiva u Konjicu? Jedino, dakle, frustrirana djeca propale Jugoslavije, sinovi i potomci onih koji su, izvršavajući Titovu naredbu uprljali ruke nevinom krvlju hrvatskih domobrana i domoljuba, da bi opravdali njihov zločin, mogu tvrditi suprotno. Stoga i danas (skupa s koruškim biskupom) nikako ne žele vidjeti ono što svi drugi vide, a što je točno detektirao poznati britanski povjesničar dvadesetog stoljeća i autor najznačajnije knjige o bleiburškom genocidu ‘The Minister And The Massacres’, Nikolay Tolstoy“: „Velika masa Hrvata i njihovi prijatelja koji svake godine nazoče komemoraciji u Bleiburgu čini to u znak sjećanja na sve hrvatske žrtve koje su likvidirane kao posljedica konspirativne suradnje britanskih snaga i njihovih jugokomunističkih saveznika za vrijeme mračnih dana 1945. godine, a ne samo onih koji su likvidirani na samom Bleiburgu.“

Knjiga grofa Tolstoja

Inače, spomenuta knjiga koja je, (prema Wikipediji) ‘do sada dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. god i podignula ogromnu prašinu, ubrzo je zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof Tolstoy, koji je za izručivanje zarobljenika i izbjeglica optužio opunomoćenog ministra pri glavnom stožeru savezničkih snaga Harolda Macmillana (kasnije lorda Stocktona i britanskog premijera) u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu koji je bio zatvoren za javnost, osuđen je na globu od milijun i pol funti. I još k tome milijun funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena kazna u Engleskoj, a vjerojatno i u cijelom svijetu.’ Sad bi vam trebalo biti jasnije zašto je i danas u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje, neobično teško načeti i istraživati temu Jasenovca i Bleiburga. Odnosno, zbog čega se provodi vrlo učinkovita političko-medijska blokada i postavljaju nepremostive prepreke na put bilo kakvom pokušaju da se, slobodno, znanstveno i do kraja istraži i raščisti s brojem ratnih i poratnih žrtava, u Jasenovcu i nakon predaje i izdaje Hrvata na Bleiburgu. Nažalost, u slučajevima Jasenovca i Bleiburga, zbog moći i ‘viših interesa’ onih koji su ju nametali, nametnuta ‘istina’ je prevladala. Iako je ona bolna i štetna za nas Hrvate, morali smo je ‘za vlastito dobro’ na službenoj razini prihvatiti. No, dobro je da postoje svjesni Hrvati koji se ne mire s time već dokumentirano ukazuju na to da nametnute ‘istine’ ne mogu biti istine ako postoje činjenice i očiti dokazi za suprotno. Bez obzira što ih se na ‘demokratski’ način stalno pokušava neutralizirati, marginalizirati ili ‘zbrinuti’ da prestanu raditi to što rade. Nedvojbeno je da se neka apsurdna pretjerivanja i jezive optužbe u sudaru s provjerljivim činjenicama, danas urušavaju sami od sebe i pokazuju kao obične gluposti. Svakako da zlonamjerni i na lažima konstruirani mitovi o ‘preko milion pobijenih Srba i Jevreja u Jasenovcu’, ‘pravednoj kazni za jasenovačke dželate na Bleiburgu’ u današnjoj slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj zaslužuju povijesnu reviziju.

Vrijeme je da raščistimo i odbacimo aveti fašizma i komunizma

Drugi svjetski rat, kao i svaki drugi rat, bio je brutalan i tragičan. Sjećanja na sve one nedužne civile i obične vojnike koji su njemu patili i život izgubili pomaže nam da ne zaboravimo tu istinu. Ali ne smijemo dopustiti da našu povijest 2. svj. rata i poraća za svoje potrebe, zlonamjerno prepravljaju i tumače neprijatelji slobode hrvatskog naroda. Tim više kada znamo da to rade zato da bi nam ukrali budućnost. Danas se očito bije bitka između mita i istine o Jasenovcu, Bleiburgu, Stepincu. Krajnji rezultat te bitke bit će vrlo važan za demontažu zlonamjerne antihrvatske promidžbe i politike koje se sustavno nameću desetljećima. Vrijeme je dakle da raščistimo i odbacimo aveti fašizma i komunizma. Te dvije sotonske, hrvatskom narodu strane i izvana nametnute zločinačke ideologije, svaka na svoj način donijele su nam golemo zlo, međusobne podjele i patnju. Danas, kada imamo svoju vlastitu demokratsku državu, trebali bi jasno, bez tereta prošlosti, sagledati u velikoj slici Jasenovac i Bleiburg i odnositi se s jednakim štovanjem prema svim nevinim žrtvama. I jednakom osudom svih zločina i zločinaca bivših totalitarnih sustava. Kada su zločin i žrtva u pitanju tu nema nikakvih podjela na ‘antifašiste’ i ‘fašiste’. Zamislimo se malo i zapitajmo – zašto se jedino još u Hrvatskoj i među Hrvatima, ‘fašizam’ i ‘antifašizam’ nastoje umjetno održavati u životu? Kome to odgovara da se 2. svj. rat u Hrvatskoj nikada ne završi? I zašto se mladim naraštajima Hrvata ne dopušta nadahnjivati zajedničkom ljubavlju za svoju lijepu Domovinu? Nego ih se tjera da zatočeni prošlošću svojih očeva iz nje ništa ne nauče nego je stalno ponavljaju? Države i narodi koji ne komemoriraju sve svoje žrtve jednako, što je normalan način ponašanja u svim civiliziranim državama, nikada neće izići iz sukoba i podjela. Imaju li upravo to na umu oni koji i dalje svim silama nastoje dijeliti mrtve i žive Hrvate, na ‘fašiste i ‘antifašiste’? Željko Dogan/HKV