Da je o referendumu 1991. odlučivala Pusić, bismo li bili neovisni?

Kad su ovih dana novinari Vesnu Pusić pitali o zahtjevu za najnoviji referendum, da se brak definira u Ustavu, ona je najdemokratskijim manirama poručila: “Sve što se takvog tipa izglasa je informativno, savjetodavno, kako god hoćete, ali nema nikoga u Hrvatskoj tko smije ili može doći bilo kojem saborskom zastupniku i narediti joj ili mu kako će glasovati“. Tako svekolikoj hrvatskoj i široj javnosti poručuje prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova. Prvi zadatak Vesne Pusić i svih drugih državnih dužnosnika trebao bi biti dosljedno provođenje Ustava i zakona. I ne mari ona, ni njoj slični, što u Ustavu jasno stoji da su odluke referenduma obvezatne i da se o njima više ne glasuje naknadno u Saboru. Pitanje Vesni Pusić: koji bi bio njezin komentar na referendum o neovisnosti u svibnju 1991., kada je od gotovo 84 posto izašlih birača na glasovanju za neovisnost bilo čak njih više od 94 posto!? Kakvu bi to neovisnost dobili, kakav bi to bio glas naroda na općem referendumu da smo tada imali Vesnu Pusić i slične koji bi lakonski kazali da sve to može biti savjetodavno, ali da ona ruku ne bi dignula?! Koje li sramote od hrvatske politike i njezinih političara. Činjenica je jedna, slagali se mi s inicijativom za referendum ili ne, to je sad već manje važno. Inicijativa za referendum razgolitila je vladajuće. Jer najnoviji razvoj događaja više nije priča o referendumu i o braku u Ustavu. U Hrvatskoj se doslovce bije boj za demokraciju! Postalo je očito da vladajući demokraciju drže samo kao nešto svoje, što njima odgovara. Pa kad Ustav odgovara, dobro je, a kad ne, onda na njega treba pljunuti. Kad odluke Ustavnog suda odgovaraju, onda treba pljeskati, a kad ne odgovaraju, onda treba osobno suce odmah difamirati. I na sve to šef države blijedo gleda i jedino se usudi kazati da se odluke Ustavnog suda mogu komentirati. Ali nema petlje reći da se suce sa strane izvršne vlasti ne smije osobno blatiti. Toliko o njegovim državničkim kapacitetima. Čak se većim državnikom u slučaju haaške presude šestorici Hrvata iz BiH pokazao Zoran Milanović, barem je u tome dijelu primjereno reagirao. I baš kad je Haag u pitanju, on je i te kako razgolitio i domaću scenu boraca za ljudska prava, gdje je među najglasnijima Zoran Pusić, brat Vesne Pusić, a uz njega i Vesna Teršelič. Sjećate li se kako je Pusić bio u šoku kad su Gotovina i Markač oslobođeni, a već je sve bilo spremno za slavlje jer se očekivala njihova definitivna osuda? Sjećate li se njegova plakanja na telefonu sa Savom Štrbcem? Sjećate li se kako su Pusić i drugi brojili glasove unutar peteročlanog sudskog vijeća, samo kako bi relativizirali oslobađajuću presudu generalima? Zna se i zašto, jer im je propao višegodišnji posao difamacije Franje Tuđmana i njegova vremena u kojemu su inače dobro živjeli. Ali zato su brzopotezno sazvali tiskovnu konferenciju nakon presude za BiH i odmah dali do znanja što misle o Tuđmanu, pri čemu se nisu baš potrudili brojiti glasove među sucima. Njima je bilo važno da postoji zločinački pothvat, koji inače nije postojao, samo kako bi mogli nastaviti mrziteljsku politiku prema Tuđmanu. Bez ikakvih argumenata, bez ičega, jednostavno ne mogu ga smisliti. Zašto? Jer je s njime nestala i nekima i danas toliko još obljubljena Jugoslavija. I onda dođe oslobađajuća presuda dvojici Miloševićevih udbaških poslušnika. Gdje su sad V. Teršelič i Z. Pusić? Gdje je tiskovna? Gdje su njihove izjave? Samo su u javnost pustili mlako priopćenje. Po čemu je tiskovna za BiH bila potrebna, a za Vukovar i Hrvatsku nije? Radi li se o dijeljenju žrtava? Kakvi su to borci za ljudska prava s dvostrukim mjerilima? I to je suočavanje s prošlosti? Bilo bi bolje da se svi oni prvo suoče sami sa sobom. Jer sve ovo skupa nema veze s ljudskim pravima. Riječ je samo o parapolitiziranju i o ničemu drugome. A Josipović im dijeli nagrade i plješće. Kao i oni njemu. Zvonimir Despot/VL Izvornu vijest možete pogledati OVDJE