Da smo izgubili, potukli bi nas ko zečeve!

Ponukan ovom vijesti da je Veljko Marić izgubio spor protiv RH-a, iako je po meni nepravedno osuđen, od stane srpskog suda, do ćije vjerodostojnosti i pravednosti presude držim ko do lanjskog snijega, te učestalim napadima i šikaniranja hrvatskih branitelja, kakvo šikaniranje i nepravdu je sada doživjela dr. sc. Ljiljana Zmijanović, prilikom natječaja za radno mjesto u NP Krka, te maćehinskog odnosa države Hrvatske prema svojim braniteljima,  prepričat ću vam jedan svoj razgovor sa našim suborcem,  a ujedno i mojim ujakom koji smo vodili prije nekog vremena. . Razgovaramo Vam mi o problematici hrvatskih branitelja, ali u  ovo vrijeme neizbježna tema je bila komemoracija u Bleiburgu, jer je njegov otac, a moj djed, prošao torturu Križnog puta, nekim slučajem preživio, ali je ipak  robijao 4 i pol godine. Ujak, je isto kao i ja dragovoljac Domovinskog rata, bio je od prvog do zadnjeg dana u postrojbama MUP-a i HV-a, ima preko 2000 dana u borbenom sektoru, prošao je skoro sva ratišta u RH-a (jedino nije bio na južnom bojištu), srećom ili nesrećom, kroz Domovinski rat je  prošao bez ranjavanja, no zdravlje mu je blago rečeno jako narušeno, ima strašne i velike kardiovaskularne probleme, PTSP koji nikad nije regulirao iz samo njemu znanih razloga, a niti danas ne želi pokrenuti postupak radi svog ponosa, a ujedno mi govori neka traje dok traje. Stariji je nekoliko godina od mene, skupa smo odrasli, skupa ratovali, a i sada vrlo često razgovaramo o aktualnim temama, danima ponosa i slave, sportu…i svemu i svačemu što nas zanima. Često se znamo i dobro  zakačiti oko nekih stvari, onako muški, retorički,  bez zle krvi ili ljutnje, temperamentni smo obojica, brzo planemo, ali se i brzo ohladimo, no kako mi u Podravini znamo reći „Sve ostaje u obitelji“. Razgovarajući o komemoraciji na Bleiburgu, ujak se nešto zamisli i vrlo odrješito mi kaže: „E moj Krešo, da nije završilo ovako kako je, da smo kojim slučajem izgubili Domovinski rat, niti tebe, niti mene, niti svih dečki ne bi bilo, potukli bi nas komunjate gore nego zečeve, potukli bi nas do „sedmog“ koljena. Naye...bi više nego moj stari ili tvoj deda posle onoga rata“. Malo sam se  zamislio i o tim njegovim riječima razmislio  i mogu  Vam reći, dok vidim šta se sve u ovakvim okolnostima kakve su sada, događa hrvatskim braniteljima,  da je moj ujak potpuno u pravu, pogotovo ako sagledam činjenicu kako se Pusići, Pupovci, Markovine, Stazići. Đakule, Stanimirovići...a sada su im se u takvom neprijateljskom i maćehinskom odnosu prema hrvatskim braniteljima, pridružili i  počeli ponašati i pojedini pripadnici tzv. „domoljubne stranke“,  oni koji se kunu u svoje hrvatstvo, oni koji tih 90-ih nisu imali odlučnosti i hrabrosti  uzeti oružje u ruke i stati nama uz rame i braniti domovinu kada joj je bilo najteže i najpotrebnije. Ti veliki „domoljubi“ danas govore da je to bio „Tamo neki sukob“….prema hrvatskim braniteljima, onima koji su obranili i oslobodili Hrvatsku,  odnose se  neprimjereno, a i prema domovini općenito,  iako smo mi pobijedili, a na našu žalost,  puno bolji status u ovom našem društvu imaju oni koji su 90-ih godina izvršili srbo-četničku agresiju na našu domovinu i oni koji su se sakrivali po raznim podrumima i uredima, daleko od prve crte bojišta, na kojoj su najhrabriji hrvatski sinovi ostavili naj vrijednije što su imali, svoje mlade živote, a mi koji smo igrom slučaja taj pakao rata preživjeli, ostavili smo dijelove svoga tijela, prolili mnogo krvi, ostavili svoju mladost i svoje zdravlje na ratištu. Kad malo bolje razmislim, dolazim do zaključka da trenutno u Hrvatskoj ima puno više onih koji su u Domovinskom ratu izgubili Yugu, nego nas koji smo dobili slobodnu i samostalnu Hrvatsku. E, moj narode, šta Vi  mislite o tome? ***Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti