Dali su im mirovine, nekima i stanove ali su im oteli ono njima najvrijednije..

Ovih dana je medij koji živi od širenja osjećaja niže vrijednosti i beznađa među hrvatskim građanima, ponovno reaktivirao široku kampanju protiv hrvatskih branitelja. Vratili su se prvo na priču o prosvjednome šatoru, a onda krenuli s matematikom računajući koliko umirovljeni branitelji koštaju ovu državu. Nedavno mi je i jedna majka čije je dijete prikovano za krevet rekla “pa što ti branitelji više hoće?”. Susjed, i sam umirovljeni branitelj prije tjedan dana urlao je na kavi kako ga je sramota što prima toliko mirovinu dok ljudi rade po čitav dan za pišljivih 3000 kuna. Slažemo li se s time ili ne, moramo konstatirati kako se ugled branitelja u posljednjih desetak godina srozao na najnižu razinu do sada, a kako stvari trenutno stoje, svakim danom, sve će više građana u njima vidjeti društveno privilegirane parazite. Postoje i pojedinci, opskurni alkoholičari koji nisu vidjeli bojišta što teroriziraju čitava susjedstva zato jer na papiru imaju status hrvatskih branitelja. Ozbiljan problem je sama identifikacija osobe kao hrvatskog branitelja. Što to uopće znači? Nemojte me krivo shvatiti, već pokušajte razumjeti moje riječi. Svaki branitelj je bio netko i nešto prije rata. To što je bio, on je odjednom nakon rata izgubio te postao samo hrvatski branitelj. Život ima neki svoj tijek, a rat, pa makar bio pravedan i obrambeni, predstavlja nenormalno stanje i razdoblje života. U ratu i miru Ako je postojalo nešto vrijedno u čovjekovom životu prije, onda mora postajati i nakon rata, a da s tim ratom nema nikakve veze. Danas je kasno o tome raspravljati, ali te mlade ljude nije trebalo slati u mirovinu. Neki su svojevoljno otišli, a drugi su potjerani. Tvrtke, tvornice i javna poduzeća u kojima su nekada radili opljačkana su i uništena. Kum mog najstarijeg sina prije rata je prodavao knjige. To mu je bio posao. Bavio se i sportom te bio izuzetno fizički sposoban zbog čega se prijavio još 1990 te pripada prvoj generaciji specijalaca ATJ Lučko. Padom Vukovara završio je u srpskim logorima i prošao kalvariju o kojoj sada ne želim, niti mislim da bih trebao pisati. Hrvatska država dala mu je i mirovinu i stan, ali uzela normalan život. Nikakvi programi, psihološka pomoć, doškolovanje ili pomoć pri zapošljavanju. Ali živio je i dalje, javljao se suborcima, redario i čekao neku novu vlast koja će stvoriti Hrvatsku po mjeri i potrebama svih njenih građana. Sjećam se, polagao je nade u pojedine političare koje je krasila domoljubna retorika i svi do jednog su ga razočarali. Kada se našao na samom dnu i u teškoj psihičkoj i duhovnoj krizi spasila ga je duhovna obnova kod velečasnog Sudca. Ne znam, ima li taj velečasni Sudac stvarno nekakve posebne moći, odnosno, veze s nebom, ili je to pitanje osobnog doživljaja i unutarnje želje za izlječenjem duše, ali u krajnjoj liniji to i nije najbitnije. Kako kumu mog sina, tako je pomogao i stotinama, ako ne i tisućama drugih branitelja. Zbog toga su ga valjda i potjerali s javne scene. Zadnjih godina čovjek o kojem pišem povukao se na selo u svojevrsnu izolaciju gdje je našao neki mir. Dugo nakon rata je u njemu tinjao snažni žar domoljubnih ideala i velika energija, želja da nešto još učini za Hrvatsku, ali se Hrvatska prema njemu ponijela kao da je bespotreban. Imaju pravo neki kada tvrde da nisu svi koji primaju braniteljske mirovine to i zaslužili. Ali, najviše su ih zaslužili oni branitelji koji bi sve dali za Hrvatsku. Ti ljudi, prekaljeni ratnici ranjeni, polomljeni i mučeni radi Hrvatske čekali su, a neki i sada čekaju daljnje zapovijedi Domovine. Istina, dali su im mirovine, nekima i stanove ali su im oteli ono njima najvrijednije, a to je šansa da se i dalje nekako bore za Hrvatsku.