Damir Bago: Dajem mirovinu političaru koji provede noć na zimi

Najhladnija noć na prvoj crti bila je 22. prosinca u Čavoglavama - minus 18 stupnjeva, piše magazin Oluja.

Najava rezanja braniteljskih mirovina razljutila je branitelje diljem Hrvatske. Ne toliko zbog rezanja nego zato što te mirovine nazivaju povlaštene. Jedan od ogorčenih i "povlaštenih" je i četrdesettrogodišnji Damir Bago iz Imotskog, piše magazin Oluja. On se odlučio na prosvjed na Markovom trgu. Čeka samo da zima pokaže svoje zube i kreće put Zagreba. - Pričekat ću debeli minus i pojaviti se pred Saborom. Ponijet ću svoju opremu iz rata i ponuditi svim političarima mogućnost da samo jednu noć probdiju sa mnom na cičoj zimi. Noć pred Saborom Onaj koji uspije, od mene istog jutra dobiva cijelu moju mirovinu, i to u kešu – najozbiljnije nudi hrvatski branitelj Damir Bago, pa sa smiješkom dodaje, kako "političari sa mnom ne bi ni ručali za moju mirovinu, ali ponudit ću im da probdiju samo jednu noć sa mnom, pa neka i oni budu povlašteni." - Na sreću, nisam socijalno ugrožen. Dolazim iz imućne obitelji i primam za naše prilike dobru braniteljsku mirovinu koja je i zaslužena. Ali teško se nosim s vladajućima koji uporno smatraju kako smo 'povlašteni' čime o nama među ljudima stvaraju jednu lošu sliku parazita koji žive nauštrb države. Stoga, ono što planiram učiniti, učinit ću za našu djecu i unuke, za moje suborce koji su u puno težem položaju, koji su se opteretili kreditima i koji su pod kojekakvim ovrhama, a sada se razmatra smanjenje njihovih mirovina. Zbog njih, ne zbog sebe, ću pričekati debeli minus i pojaviti se pred Saborom. Političari koji sa mnom probdiju noć dobivaju mirovinu, još jednom ponavlja Bago, a ta noć pred Saborom podsjetit će ga na hladne ratne dane. I mjesto na kojemu je on iskusio najhladniju ratnu noć. - Bilo je to 22. prosinca 1992. godine u Čavoglavama. Bilo je užasno hladno. Sjećam se da je temperatura bila minus 18 stupnjeva, a puhala je i bura, priča nam Bago, a upravo u Čavoglavama je sreo i svoga mlađeg brata. - Nisam znao niti da je u ratu. Vidjeli smo se u Čavoglavama, nismo ni znali jedan za drugog slučajno smo se sreli, kada sam ja prešao u 4. gardijsku brigadu, prepričava nam ratni susret s bratom Matom (45). - On je bio u Njemačkoj, već je tamo počeo i raditi, ali se vratio i obukao uniformu Hrvatske vojske i odmah na ratište. Kasnije kada su završavali školu, nakon kratke obuke pridružila su se još dva brata Branko (40), koji je bio izviđač 115. brigade i Boris (38), koji je također bio u 4. gardijskoj brigadi, a Ivan (47) je bio sa mnom od početka u Rakitju. Sva petorica braće bili smo u Hrvatskoj vojsci. Nismo morali. Već nam je bilo predodređeno život provesti i raditi u Njemačkoj. Roditelji su nam tamo već godinama bili, povremeno bismo i mi išli raditi, ali kada je počeo rat svi smo se stavili na raspolaganje, kazuje nam Bago, dok prolazimo kroz selo u kojemu braća žive. Svi žive pokraj Imotskog sa svojim obiteljima, u novoizgrađenim kućama. Pitamo i njihovu zajedničku fotografiju iz rata. Samo se nasmijao. Braću u ratu nije viđao - Mjesecima se nismo viđali. Niti smo znali jedan za drugoga. Neki od nas na terenu, neki kući i stalno tako. Niti jednom se sva petorica nismo susreli kod kuće tijekom rata, govori nam Bago čiji je ratni put počeo u bazi Rakitje. Bio je u specijalnoj policiji, potom su kao formacija prešli u 1. zagrebačku gardijsku brigadu. Bio je i na prvom postrojavanju Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj. Iz Tigrova je prešao u 3. Imotsku bojnu, koja je bila u sastavu 4. gardijske brigade, a sudjelovao je u akcijama od Kruševa do Dubrovačkog zaleđa. Lakše je ranjen, a nakon rata dijagnosticiran mu je i PTSP. Kada je početkom devedesetih krenuo u rat nije razmišljao ni o kakvim beneficijama niti mirovinama. Kaže kako je kao i svaki drugi branitelj išao braniti zemlju od agresora. - Ma, bili smo mladi i srčani. Nije tada bilo govora o nekom kalkuliranju, a nije se imalo ni vremena. S dvadesetak ne razmišljaš o mirovini ili nekakvim povlasticama koje te možda čekaju. Zato, kad čujem da smo mi branitelji privilegirani, to me jako rastuži. Kakva privilegije i povlastice? Ma povlašteni su naši političari, a ne branitelji. Mi smo generacija koja je zemlju hrvatskim političarima dala u međunarodno priznatim granicama, i mislili smo da smo time ostvarili cilj za koji smo se borili. Odgovorno tvrdim da su političke elite, uz čast iznimkama, povlaštene, ne branitelji. To znam jer sam bio i na osiguranju i Vlade, i predsjednika i Sabora. Vidio sam kakvih su cipela i frizura došli tada, a kako izgledaju i što sve imaju danas, ogorčen je Bago, koji je ustrajan u tome da se mirovine braniteljima ne smiju smanjivati, niti dopušta govoriti o njihovom povlaštenom statusu. - U ratu sam bio spreman dati život za Hrvatsku. Kao i svaki branitelj. Mnogi su i dali. Ali danas ne želim dati ni lipe od svoje zaslužene mirovine jer nas se konstantno omalovažava, a političare zanima samo novac. Mi branitelji moramo to promijeniti, govori Damir Bago, kojega boli razjedinjenost branitelja. - Moramo kao i u ratu, gledati sitim očima, slušati istim ušima i na kraju misliti jednim mozgom. S našim obiteljima ima nas 700 do 800 tisuća. Moramo se ujediniti više. Mi branitelji razjedinjeni smo po mnogo udruga. Kada bismo bili jedinstveni mogli bismo imati 30-ak zastupnika u Saboru, pa se bez nas odluke ne bi mogle donositi. Bez obzira na političke opcije moramo biti zajedno kao i u ratu, pa ako treba i baviti se politikom, jer se politika sve ove godine bavi nama. U rat smo krenuli bez stranke, Hrvatska je bila na prvom mjestu, a tako treba biti i danas, govori Bago koji svojim prosvjedom pokušava sve mobilizirati. - I mlade generacije moraju naći način da ostanu u državi. Najpametniji odlaze vani, umjesto da ostanu i pokušaju nešto napraviti. Znam da ne vole politiku, ali devedesetih smo dolazili u Hrvatsku, uzimali pušku i branili je, a mladi je danas napuštaju, ta slika je žalosna, govori nam Bago s kojim šetamo kroz selo i dolazimo do spomenika Anđelku i Branku Kutleši. Puno poginulih Imoćana - Mnogo je momaka odavde bilo u ratu. Mnogo ih je i poginulo, a zamislite koliko su srce ljudi tada imali. U krugu 200 km od Imotskog rata nije bilo, ali ljudi su išli ratovati i braniti domovinu, samo da opet možemo svi u Hrvatskoj biti tako složni kao tih devedesetih, sve bismo mogli, sa sjetom nam priča Bago, koji se nada kako će njegov prosvjed potaknuti i druge. -Nitko nikoga ne podržava. Kad prosvjeduju seljaci, branitelji gledaju. Braniteljskim prosvjedima se ne priključuju primjerice prosvjetari. Studenti su potpuno pasivni. I u totalitarnim režimima bili su aktivniji. Svako brine o sebi. Postali smo sebični. Moramo to mijenjati i moramo se ujediniti – završio je Bago, s nadom kako će njegova priča i njegov prosvjed barem nešto promijeniti. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE