Vijesti Najčitanije
Damir Pešorda: Franciškovićev slučaj
Najopasnije je zezati se s nepisanim zakonima. A u ovoj zemlji takav nepisani zakon je da onaj tko diže veliku galamu na krivom mjestu ili postavlja nezgodna pitanja vrlo lako može završiti u zatvoru. Razlog se uvijek nađe – dragulji koje nitko ne potražuje jer nikada nisu ni postojali, ''govor mržnje'', hukanje premijeru, sudjelovanje u prosvjedu koji se vlastima ne sviđa jer ga one nisu organizirale ili nešto peto. Organi represije sve lakše i sve razigranije sudjeluju u – a u čemu bi drugom – represiji. Javnost pri tome reagira sve tiše ili uopće ne reagira. Ono što se još jučer činilo nemogućim, postaje nam gotovo normalno.
Zabrinjavajuće je da u te sumnjive postupke sve češće biva involvirana psihijatrija. Prije gotovo dva mjeseca uhićen je zbog prepucavanja na Facebooku s ministrom policije Rankom Ostojićem aktivist Marko Francišković. Površno poznajem Franciškovića i ne mogu reći da mi se njegov politički aktivizam, kao i njegova politička filozofija čine osobito produktivnim, no ničiji osebujni politički stavovi i stil ne bi smjeli biti razlogom da se čovjeka zatvara. Pogledao sam na jednom od ovdašnjih portala Franciškovićevu facebook-čarku s ministrom, uz ogradu da ne znam koliko je uistinu autentična – moram reći da ništa u njoj nije utuživo i da je ministrov način komuniciranja puno vulgarniji i primitivniji od Franciškovićeva. Neshvatljivo mi je da je čovjek uopće uhićen zbog tako benignog i banalnog prepucavanja. Ako to pak sve nije istina, zašto ministrov ured nije demantirao prepisku s Franiškovićem? Još čudnije u cijeloj toj priči jest to da je odmah nakon uhićenja Franciškoviću pretresen stan te mu je određen jednomjesečni pritvor zbog neprijavljenog pištolja koji mu je pronađen u stanu. Znači, uhićen je po jednoj osnovi, a pritvor mu je određen po drugoj jer u samoj prepisci očito nije bilo utuživih elemenata. No, ona je ipak bila razlog da policija uopće ''postupa'' prema Franciškovića, stoga se nameće dojam da su pretres strana i pronalaženje pištolja bili zapravo tek posljedica potrage za bilo kakvim razlogom za pritvor. Neobično se da čovjeku zbog neregistriranog pištolja određuju jednomjesečni pritvor, a ubojice nakon ispitivanja najčešće puštaju da se brane sa slobode. Upravo danas, recimo, čitam u novinama da su Zagrepčanku, koja je nožem gotovo nasmrt iskasapila muža, nakon ispitivanja pustili doma. Da se brani sa slobode. I kada se činilo da će po Franciškovića sve dobro završiti te da će nakon jednomjesečnog pritvora biti pušten kući, ispriječilo se nešto treće. U zatvoru mu je psihijatrica dijagnosticirala paranoidnu šizofreniju te je prebačen u zatvorsku bolnicu na prisilno liječenje. Tu priča već zadobiva kafkijanske obrise i staljinistički potpis. Navodno je psihijatrici za dijagnozu bilo dovoljno to što Francišković odbija GMO hranu i čita Bibliju. Kažem navodno, jer vijesti o tome što se događa s Franciškovićem prenosi njegov prijatelj Natko Kovačević, dok se policija o svemu tome ne oglašava. Kažu stručnjaci da za dijagnosticiranje šizofrenije treba proći određeni period, u Franciškovićevu slučaju talentiranoj psihijatrici trebalo je puno manje vremena. Bilo kako bilo, cijela ta priča ne djeluje nimalo lijepo. Još strašnije je da nijedan od etabliranih medija o tome nije ni riječi napisao, a tema je, čisto s novinarskog stanovišta, vrlo intrigantna. Žalosno je da se nije oglasio ni HHO ni bilo koja viđenija javna osoba, nitko, muk, apsolutni muk. Jedina osoba od imena i ugleda koja se oglasila povodom Franciškovićeva slučaja bio je Zvonimir Šeparović, nekadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta i ministar u dvije Tuđmanove vlade. Hvala mu, jer je tako barem donekle sačuvao obraz hrvatskih intelektualaca. Premda, da budem iskren, nema se tu već odavno što čuvati. Damir Pešorda Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
